Tribine su prazne jer oni koji imaju karte Igre prate sa svojih jahti u St. Tropezu i Ibizi

Nekidan, na jednoj od brojnih konferencija za novinare, ministar Jeremy Hunt zadužen za Olimpijske igre poručio je jednoj kolegici iz SAD-a: “Ne budite negativno nastrojeni prema sponzorima! Bez njih ovaj događaj ne bi bio moguć.”

Nalazili smo se u prostranoj dvorani viktorijanske građevine uz parlament, s pozlaćenim stropovima i raskošnim štukaturama. Razgovor o McDonald’su nije pristajao lokaciji. Ipak, kolegica iz SAD-a je inzistirala: kako je moguće da je McDonald’su - glavnom krivcu za pretilost populacije njezine domovine - dopušteno da bude službeni sponzor Olimpijskih igara i središnji restoran za sve posjetitelje parku?! Hunt joj je odgovorio prije navedenim upozorenjem. Bez McDonald’sa i sličnih, ne bismo sada imali o čemu razgovarati.

No, britanska poslovica kaže: besplatni ručak ne postoji. Čašćenje velikih sponzora dolazi uz neugodnu klauzulu. Shvatili smo to ovih dana kada su, na sramotu organizatora, a na trljanje ruku dežurnih svadljivaca, svijet obišle slike praznih stadiona.

Hrvatske košarkašice tako je, igrom slučaja i boljeg tajminga, pratilo više gledatelja nego američke košarkaše. A plivači su rušili rekorde ispred praznih redova raskošnog Aquatics centra.

Svima koji shvaćaju kako funkcioniraju sponzorske akreditacije lako je zamisliti scenarij. Uredom, primjerice, Vise, jednog od glavnih sponzora, posljednjih mjeseci kolale su ulaznice. Najprije su se našle u uredu direktora i njegovih ljudi, potom kod šefa marketinga i njegove ljupke asistentice. Ostatak je poslan važnim klijentima i onima koje se želi zadiviti. No, kako su odmicali mjeseci, ljeto u Londonu pokazalo se kao prava gnjavaža, čemu kolone automobila, autobusa, bicikala i motora niz Temzu zbog olimpijske reorganizacije prometa dakako idu u prilog. Važni korporativni pojedinci odlučili su potražiti svoje mjesto pod suncem. Doslovno. Pratiti Olimpijske igre iz Saint Tropeza ili Marbelle i nije toliko neprihvatljiva opcija. Akreditacije su ostale visjeti za uredskim stolovima.

Jedna takva, u obliku VIP ulaznice za teniski event na Wimbledonu, upravo je stigla dostavom u moj dom. Jedna banka se preračunala (nešto novo?) i sada imaju previše VIP ulaznica, šampanjca, sjedaćih mjesta i potrošenih poena namijenjenih zabavljanju klijenta. Kako bi spriječili praznu ložu, moljakaju da se ta mjesta popune. Šefovi su na jahtama, klijenti u obližnjim uvalama pa smo ostali mi, u olimpijskom gradu. Iz poštovanja prema Olimpijskim igrama i, priznajem, zbog besplatnog VIP tretmana odlučila sam prihvatiti poziv i popuniti mjesto koje bi bez mene osvanulo prazno na naslovnici Daily Maila.

U obranu Locoga koji se našao na meti nezaustavljivog vatrometa kritika, pravila su pravila; 8 posto od ukupno 8,8 milijuna karata za olimpijska natjecanja ide sponzorima. Top olimpijski partneri već godinama, a neki, poput Coca-Cole i Vise, desetljećima velikodušnim novčanim sredstvima prate Igre. Njihovo nepojavljivanje na stadionima teško je kontrolirati i bilo je slučaj i prije, u Pekingu i Ateni.

U verbalnom ratu između istinskih obožavatelja sporta koji se mjesecima bore za svoje mjesto i na njega troše godišnju ušteđevinu i onih kojima se karta našla na stolu nema očitog pobjednika. Bez prvih, Olimpijske igre ne bi imale smisla, bez drugih ne bi imale sredstava.

I tako još jednom razlike između bogatih sponzora i običnog pučanstva stvaraju raskol. Ovaj je, dakako, rješiv. Olimpijska agencija Locog još jučer je stavila novih 3000 karata u prodaju.

Stari Atenjani nisu se morali nositi s istim problemom. Atletičari su se borili goli pa nije bilo potrebe za dresove s potpisom, a na kupolama nije bilo mjesta reklamnim panoima. Igre 21. stoljeća moraju se naučiti nositi sa sponzorima. Jer, besplatni ručak ne postoji.