HRVATSKA I SVIJET

Trenutak za manjinsku vladu

Umjesto izbora morali bismo poći još neistraženim putem manjinske vlade. To znači da bi se Most povukao iz Vlade i djelatnost usmjerio prema Saboru
 Darko Tomaš / CROPIX

U Hrvatskoj ne postoji kriza vlade nego kriza politike. U našoj “politici”, naime, najmanje je politike. Povika na politiku koja je odjekivala Trgom bana Jelačića u srijedu uvečer tek uvjetno je romantiziranje “struke”, koja opet ne može biti lišena politike. Bliže je istini da su antipolitička raspoloženja u Hrvatskoj prosvjed protiv beznačajnosti i bezidejnosti hrvatske politike. Uglavnom se raspravlja o kadroviranju, mnogo manje o ciljevima, načinima i sredstvima svega onoga što ide uz javne poslove i odnose između građana i države. Odgovor je u otvorenom i argumentiranom sukobu politika, a ne u zaobilaženju spornih pitanja.

Dolazak Mosta na političku scenu može se tumačiti na razne načine. Duboka sociološka objašnjenja u ovom trenutku nisu korisna. Nisu ni teorije zavjere, ni glasna psihoanaliziranja. Most je činjenica i dok je činjenica teško je očekivati da će se njegova unutarnja jezgra mijenjati. Bilo bi bolje uzeti Božu Petrova za riječ kad veli da “politika može i mora biti drugačija” i da po njegovu mišljenju “konačno nakon 20 godina možemo udariti temelje drugačijem odnosu prema javnom djelovanju” (Jutarnji list, 27. svibnja). Jedino je pitanje kako to postići.

Most je uvjetovao svoju suradnju s HDZ-om u jedinstvenoj suradničkoj vladi (izbjegava se pojam koalicije) odabirom nestranačkog i stručnog premijera. Nastavak suradnje s HDZ-om sad uvjetuje odlaskom Tomislava Karamarka iz Vlade. Šefu većinske stranke-partnera oduzeto je mjesto predsjednika Vlade, a sad se traže načini da Karamarko uopće ne sudjeluje u Vladi. To niti je realno niti je prihvatljivo HDZ-u. U “normalnim” okolnostima jedini bi ishod bio novi izbori. Nažalost, mi ne živimo u “normalnim” okolnostima. Mi živimo u sredini gdje se sustavno destabilizira država, gdje su na djelu ne samo ostaci starih totalitarnih ideologija nego i novi imperijalni interesi nedemokratskog i neprijateljskog ishodišta. Novi izbori bi vjerojatno pomeli Most, ali teško da bi koristili HDZ-u. Još jedna Milanovićeva vlada potpuno bi uništila dosad postignutu razinu odgovornosti što su Oreškovićevi ministri postigli u proračunskoj politici. Ako se Most ne može mijenjati, njegova “drugačija politika” mora dobiti i realniji okvir. Umjesto izbora morali bismo poći još neistraženim putem manjinske vlade. To znači da bi se Most povukao iz Vlade i svoju djelatnost usmjerio prema Saboru.

Manjinske vlade nisu novost u europskoj politici. U Danskoj, primjerice, manjinske su vlade do te mjere uobičajene da se teško prisjetiti kad je zemljom upravljala većinska vlada. Trenutno je na vlasti Venstre, danska konzervativno-liberalna stranka. Premda su svi ministri u vladi Larsa Rasmussena pripadnici Venstre, stranka je u parlamentu predstavljena sa samo 34 od 179 zastupnika. Iako je riječ o manjinskoj stranci, što je uostalom bio slučaj i s nizom prethodnih vlada, ona uživa većinsku potporu u parlamentu u savezništvu s desničarskom Danskom narodnom strankom (DF), Liberalnim savezom (LA) i Konzervativnom narodnom strankom (KF). Zajedno drže 90 zastupnika, što predstavlja vrlo tanku većinu.

Što bi Most dobio kad bi izišao iz Vlade i skupa s HDZ-om ostvario većinsku potporu Vladi u parlamentu? Prvo, prepustio bi HDZ-u preuzimanje vlasti, a s tim i odgovornost za upravljanje državom. To bi bilo dobro za javnu upravu u Hrvatskoj i okončalo bi ometanje SDP-ovih i HNS-ovih kadrova u državnoj vlasti.

Drugo, natjeralo bi HDZ da odgovornije priprema svoju legislativu, jer bi svaki zakonski prijedlog u Saboru morao proći kroz Mostovu retortu. Tako bi se ostvarila ravnoteža utjecaja u toliko nužnoj reformskoj politici, a i Sabor bi postao pravo mjesto rasprava i odlučivanja o javnim politikama, što nije slučaj već dugi niz godina. Treće, natjeralo bi HDZ da se okani trgovanja s nekompatibilnim partnerima, što bi samo po sebi bilo korisno za reformne procese. Trenutni pokušaji trgovanja s Pupovcem, bez ulaženja u detalje, loša su usluga reformi, položaju manjina u Hrvatskoj i odnosima u susjedstvu. Četvrto, a za Most ključno, manjinska vlada osigurala bi vrijeme koje je Mostu potrebno kako bi organizirao svoju infrastrukturu, razmislio o svojoj programskoj orijentaciji i konsolidirao povjerenje svog biračkog tijela, koje je sada već prilično zbunjeno. U perspektivi lokalnih izbora sljedeće godine, vrijeme je za Most biti ili ne biti.

Postoji još jedan razlog zašto bi ovakav dogovor bio važan u ovom iznimnom trenutku. Hrvatska je doista izložena nevjerojatnim ideološkim pritiscima, koji mnogo govore o vajmarskom trenutku europske krize, a u kojem, barem u Hrvatskoj, krajnja ljevica igra izuzetno problematičnu ulogu. Neuvjerljivi i neautentični plebejci na razne načine trenutno doista uvježbavaju ustanak, tako da, primjerice, ni jedna posve nevina i nenametljiva izložba o plemićkom rodu Vranyczanyjevih ne može proći bez klasnoborbene harange.

Ono što je Branimira Lazarin napisala (Novosti, 27. svibnja) u osvrtu na izložbu “Veličanstveni Vranyczanyjevi”, otvorenu u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) sredinom svibnja, primjer je primitivizma i destruktivnosti naše pseudomarksističke ljevice, koja nema pojma, samo za početak, da se vladajuća klasa i sama “razvija u odnosu na specifičnu klasu ili klase kojima vlada” (Eugene Genovese). Lazarin proziva ravnatelja MUO-a Miroslava Gašparovića zato što je u predgovoru katalogu izložbe uvrstio misao kako “su i mnogo ranije nego što je skovana sintagma društveno odgovornog ponašanja i poslovanja [ovo drugo je Lazarin izbacila], članovi obitelji Vranyczany upravo tako i djelovali. U prošlosti je srodnoga značenja bila fraza noblesse oblige, pa na neki način smatramo da je u tom smislu i bila naša dužnost uzvratiti aktualiziranjem ove, ne samo po naslovu, plemenite obitelji, postavljajući ih istodobno u kontekst prošlih vremena i u kontekst suvremenog poimanja naše povijesti”.

Iz ovoga Lazarin zaključuje kako “suvremena kulturna kontrarevolucija u našoj domovini” (oličena, valjda, u liku ravnatelja Gašparovića!) zapostavlja sve socijalne kategorije “mimo historijskih kapaciteta plavokrvnog standarda” te traži da shvatimo “konačno [da] je noblesse oblige... kurentan oblik društveno-odgovornog korektiva kako na historijskom i/ili povijesnom, tako i na suvremenom horizontu”. No, ni to nije dovoljno. Lazarin zatim pljuje na Gašparovićevu zaključnu rečenicu, u kojoj knjigu i izložbu predstavlja ne samo kao zahvalu Vranyczanyjevima “za povijesni doprinos... hrvatskoj kulturi i umjetnosti” nego i kao poticaj “paradigme ponašanja onima koji danas u Hrvatskoj imaju ulogu sličnu njihovoj”. E, to ne može! Za antikulturnu aktivisticu Lazarin hrvatskoj društvenoj i gospodarskoj eliti nema mjesta u kulturi i umjetnosti koju ona zagovara. Redaju se poznati ideologemi o “200 obitelji” i “Todorićima”, “šljivarskom plemstvu” i “Glembajevima”, o idiotizmu koji je potreban “da ucijepi plavokrvni kinderštube u klasnosocijalni jad suvremene Hrvatske”. Riječ je, zaključuje, tricoteuse Defarge “o kičastom eskapizmu kao instrumentu povijesnog revizionizma vladajuće desnice”. Giljotina još jednom tupo pada na tanki vrat osuđenih klasa i njihovih lidera, ovaj put na Božu Petrova ništa manje od Tomislava Karamarka.

Trenutak je iskrenosti. “Prpa vam je, ljudi izlaze na ulicu”, veseli se jedna junačina, a sindikalni lideri otvoreno govore kako “izbori ne nude nadu”. Kao da se očekuje neki građanin Varlet, koji će pokrenuti ulicu protiv saborske tiranije - za izravnu demokraciju. Upravo stoga važno je napomenuti kako je aristokratski ideal društvene odgovornosti, ne samo kod Vranyczanyjevih, u mnogočemu bio više poštivan od strane podložnika nego od samoga plemstva. To je ona povijest koja nedostaje u prijedlogu Kurikuluma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 07:45