Tragedija i farsa

Nikola Bajto za Tita, Ivo Lučić za Matu Bobana. Premda sasvim sigurno živimo pod teretom tradicije svih mrtvih generacija, tek iznimno postajemo svijesni farsičnosti pojedinih dogođaja. Tako nam urednik Pupovčevih Novosti na naslovnici od 4. studenoga nudi Jakčev crtež jajačkog Tita iz 1943. uz parolu "Mi smo Titovi, Tito je naš!", gotovo kao račun poreznim obveznicima za usluge Pokopališča Dobrava u Mariboru. Jednako tako, Ivo Lučić nam priča Markove konake o bošnjačkoj podmuklosti. Netko bi možda i povjerovao u njegovu verziju incidenta od 2. listopada, kad je tijekom bh lokalnih izbora došlo do fizičkog sukoba između Bošnjaka i Hrvata na biralištu u Stocu, zbog čega su izbori prekinuti, kad bi samo Lučićeva verzija stolačke povijesti bila uvjerljiva. Ali po njemu ispada da su stolački muslimani uvijek bili srpski saveznici u borbi protiv Hrvata, osim možda u prvim danima Drugog svjetskog rata, kad je znatan "dio njihove društvene i političke elite... prihvatio NDH, očekujući da će u savezništvu s Hrvatima izboriti bolju poziciju nego što su je imali u bivšoj Kraljevini."

Još manje je uvjerljiva, zapravo posve je lažna, Lučićeva verzija onoga što se u Stocu događalo 1993. godine, tako da je i sâm Lučić prisiljen priznati kako "ovo nije cjelovita priča o uzrocima i početku hrvatsko-muslimanskog rata (u dolini Neretve)", ali dovoljno je sugestivna da bi omogućila Lučiću promicanje njegovih fantazija o Stocu kao glavnoj postaji "na bošnjačkom ‘putu prema moru’ i izravnoj vezi s (islamskim) svijetom" (Večernji list, 16. listopada). Mate Boban bio bi vrlo zadovoljan. Nije slučajno ni to da je Lučić (uz Ninu Raspudića, Zorana Krešića i Jozu Pavkovića) povlašteni tumač događanja u Bosni i Hercegovini za potrebe Večernjeg lista, dnevnika koji objavljuje i zapaljivo izdanje za BiH. Premda hrvatski tisak općenito nije pouzdan u izvješćima iz BiH, ipak postoji velika razlika između čiste propagande i naslijeđene tendencioznosti. Članak o Stocu, koji je Jutarnji list donio 15. listopada, iz pera Tomislava Mamića, jednostavno nikad ne bi ni osvanuo u Večernjaku. Takvo što nije moguće kad gola pristranost ovlada informacijom. (Valja napomenuti da je Lučićev protubošnjački izljev nastavljen u članku od 30. listopada. Zajedničko im je tipično propagandističko natezanje činjenica. Rastegnute ili potkresane na Lučićevoj (pardon, Prokrustovoj) postelji, ispalo bi, kad ne bismo koristili mozak, da su upravo Bošnjaci jedinstveni po prevrtljivosti, fašistoidnosti, kao i "antifašizmu", zločinima, ali i lažnom merhametu.)

Kako je moguće da se dvadeset i dvije godine nakon Washingtonskog sporazuma, koji je stao na kraj bezumnom hrvatsko-bošnjačkom ratu, ponovno pokreću stare i posve diskreditirane propagandne kuhinje koje bi Bosnu i Hercegovinu još jednom usmjerile prema ratnom sukobu? Koji to demoni tjeraju Ivicu Lučića da se stavi na čelo jednog propalog projekta, ništa manje štetnog danas nego 1993. godine? Naravno, Lučić je svjestan kompromitantne naravi svojih pokušaja. Zato se i prikriva vlastitim lažnim merhametom: "Vjerujem da ovakvu političku avanturu većina Bošnjaka, pa i članova SDA, ipak neće prihvatiti. Nadam se da su se napokon ‘orijentisali’ (što ne znači nužno okretanje Orijentu) i da kao izgrađena i zrela nacija mogu voditi odgovornu politiku i prema sebi i prema svojim susjedima Hrvatima i Srbima s kojima dijele Bosnu i Hercegovinu i s kojima je trebaju graditi da uistinu bude i bošnjačka i hrvatska i srpska, da bude ugodna i po mjeri svima. Jer jedino je takva i moguća" (Večernji list, 30. listopada). Ipak, ne treba neka posebna politička sofisticiranost kako bi se shvatilo da novi hrvatsko-bošnjački sukobi ni danas ne mogu igrati ulogu koja bi bila bitno različita od one od prije dva desetljeća. Danas, kao i onda, sukobi koriste samo velikosrpskom projektu, kojim u ovoj fazi, u Dodikovoj bosanskoj koncesiji, izravno upravlja ruska politika destabilizacije Balkana.

Mainstream mediji uporno ignoriraju sve što je ovih dana rečeno o Lučićevoj ulozi u aferi uhićenja desetorice zapovjednika i pripadnika HVO-a u Orašju. Ako se i spominje uloga srpskih istražnih timova iz Banje Luke u proizvodnji optužnica, krivnja se uglavnom baca na bošnjačke pravosudne organe jer, kad je riječ o obrani Orašja - uspješnoj operaciji u kojoj su sudjelovali i Hrvati i Bošnjaci, tko bi osim Bošnjaka izuzeo imena bošnjačkih osumnjičenika što su također bili pod istragom? A sama mogućnost da su i hrvatski kadrovi sudjelovali u ovoj namještaljci odbacuje se kao nešto posve nelogično. Ipak, Ljubo Ćesić je javno prozvao Lučića zbog ruskih veza, a Dragana Čovića zbog umiješanosti u uhićenjima (maxportal.hr, 2. studenoga). Sa svoje strane, Živko Budimir je iznio detalje o rodbinskim vezama Gordane Tadić, v. d. glavnog tužitelja BiH, koja je na funkciju stupila krajem rujna, s Čovićevim bliskim suradnikom Mijom Krešićem, zamjenikom ministra sigurnosti BiH (maxportal.hr, 8. studenoga). Kao da neobična podudarnost u djelatnosti hrvatskih dužnosnika u BiH nije od interesa ni medijima ni hrvatskoj politici.

Čudnovata popustljivost prema Čoviću, čovjeku kompromitantne prošlosti i aktualnih nejasnih asocijacija, koji je ovih dana u Zagrebu po običaju primljen bez ikakvih ograda, predstavlja ritual hrvatske politike bez obzira na pojedine opcije. Visoko društvo pobožno sluša kako Čović raspreda o razlozima zašto je na djelu plan stvaranja BiH bez Hrvata. S razumijevanjem se prima relativizacija slučaja ("Tko god kaže da nismo znali da se priprema lišavanje slobode ili optuživanje stotina naših ljudi, ne govori istinu", Večernji list, 5. studenoga). Zapravo, nema toga što se neće poduzeti da se slučajno ne primijeti ono što je očito. Držat ćemo se za ruke i misliti pozitivne vibre. Možda ćemo aktivirati optužnicu protiv Atifa Dudakovića, inače ključnog ratnog saveznika (Večernji list, 4. studenoga). Ne samo to, nego: "Postoji razmišljanje... da bi srpski premijer Aleksandar Vučić mogao odigrati važnu ulogu u procesu pronalaženja rješenja koje bi osiguralo dva osnovna cilja vlasti u Zagrebu, a to su: otvaranje europske perspektive za BiH i osiguranje ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda" (Robert Bajruši u Jutarnjem listu, 4. studenoga).

Potkraj listopada češki je ministar unutarnjih poslova Milan Chovanec najavio kampanju protiv desetina ruskih web stranica koje vode informacijski rat na češkom teritoriju. Posebni tim u ministarstvu suprotstavljat će se ruskoj propagandi u javnom prostoru, ali i na društvenim mrežama (The Guardian, 21. listopada). Kod nas je situacija zacijelo još akutnija, ali zato nema nikakvih mjera samoobrane. Moguće je da ruska ofenziva na istočnim marginama EU pronalazi plodno tlo tamo gdje se neuspješna politika uvijek iznova ponavlja. Beskrajni dan hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini nikad se neće prekinuti dok se ne uvidi tko je glavni protivnik, a tko mogući saveznik. Tako to ide, dan za danom, bez obzira na to vidi li svizac svoju sjenu ili ipak ne. Utješno je samo što farsične ličnosti još jednog kruga prema točki nedogleda ipak (?) ne mogu počiniti razmjere štete iz 1990-ih. Manje je utješno što se perspektiva ne mijenja, a budilnik bez učinka ostaje međašem svakog istovjetnog dana.

P. S.: Prije dva tjedna napisao sam na ovim stranicama kako je izgledno da će Donald Trump izgubiti izbore. Očito sam precijenio konvencionalna mišljenja, što je uvijek prepreka bistrini uvida. Čini se da je došlo vrijeme krize konvencionalnih mišljenja, o čemu bi u prvom redu morali razmisliti naši pretjerano predvidljivi upravljači.