Uživaoci marihuane, osobito bolesni, našoj su vlasti privlačni otprilike koliko dužnici u francima i blokirani siromasi. Naime, u njima vide glasače, ali ne i građane. Dužnicima u francima ishodili su oprost lihvarskih kamata, ali zasad samo u teoriji i samo nekima. Možda nakon izbora i njima krene nabolje. I stotine tisuća blokiranih navodno su dobili priliku da ugledaju svjetlo na kraju tunela, ali u praksi ostali su gdje jesu. Možda poslije izbora i njima krene nabolje. Marihuanu kao lijek zasad, u teoriji, mogu kupiti jedino oni teško bolesni, a i njima se nudi količina koja im neće donijeti olakšanje. Na recept mogu kupiti (zasad jedino u inozemstvu) sedam i pol grama mjesečno. A za svaku novu porciju moraju nanovo tražiti recept od liječnika. Marihuanu puše recimo oboljeli od multiple skleroze. Triput dnevno veliki džoint. U svakom po gram biljčinih cvjetova. Treći dan više ih nema. A što s onima oboljelima od karcinoma koji uzimaju ulje spravljeno od cvjetova Cannabis sative? Hoće li dobiti sedam i pol grama cvjetova ili sedam i pol grama ulja? Za proizvodnju jednog grama (mililitra) ulja potrebno je deset grama biljke. Dakle, od sedam i pol grama trave može se izdvojiti kap ulja. To će doslovno biti kap u moru njihovih potreba.
Ako razmišljamo o konkretnim sudbinama konkretnih ljudi, s ovom se temom nije šaliti. S druge strane, ne kanimo se igrati liječnika, pa čak ni građanskog aktivista i tvrditi da je marihuana dobra ili loša. Činjenica je da nitko od nje nije umro. Činjenica je da se na razvijenom Zapadu već sad uvelike rabi u medicinske svrhe. I činjenica je da je ovim činom legalizacije, ma koliko nepraktičan bio, marihuana izgubila imidž opasne droge u najširoj javnosti. Nakon ovoga čina uvjetne legalizacije, rat za njezinu sudbinu zapravo je okončan. Prije ili kasnije, pušit će je legalno svatko tko misli da mu pomaže kao lijek ili da ga rekreira.
Jer ako je legalno mogu pušiti oboljeli od karcinoma, zašto ne bi mogli oboljeli od PTSP-a? Stotine i tisuće ratnih veterana puše travu. I tako redom. Što je s depresivcima?
Bilo kako bilo, duh je pušten iz boce. Zagovornicima potpune legalizacije na raspolaganju je sad neiscrpno vrelo argumenata i pseudoargumenata. Zamislite samo kako već danas teče dijalog, primjerice, između napušene unuke i zabrinute bake, koja je malu ugledala kako dimi na balkonu.
- Kakva ti je to cigareta?
- Nije cigareta, džoint.
- Isuse Bože, drogiraš se!
- Trava nije droga, zar nisi gledala dnevnik sinoć? Bilo je i na HTV-u i na RTL-u: otkriveno je da je ljekovita.
- Lijekovi se kupuju u apoteci!
- Pa i trava se prodaje u apoteci, što si mislila?
U drugom koraku, mala će lako baku nagovoriti da počne spravljati kolačiće s marihuanom. Od njih isto malko odlijepiš, a ne štete eto plućima. Bakini uskrsni kolači s travom. Nije teško zamisliti prigodne blagdanske kuharice, što se dijele uz novine, s tisuću recepata za slastice s marihuanom…
Klinci pak koji dilaju nasitno mogli bi ubuduće uz “zalihe” držati sličicu kojeg sveca i recimo teško bolesnog djeda. Ako takvog jednog klinca pokupi policija, zateći će u pretresu i te dirljive sitnice. Poslije, pred sucem, mali će dosta uvjerljiv biti kad izjavi da nije biljke prodavao, nego skupljao djedu za lijek.
Travu puši otprilike trećina mladih na Zapadu, a u Latinskoj Americi i više njih. Potpuno je legalna u Urugvaju i saveznoj američkoj državi Colorado. Praktički je legalna u Švicarskoj. Zamislite, ondje svaki punoljetni građanin ima pravo za sebe u kući uzgojiti četiri biljke. Od njih će dobiti oko 600 grama sirovine za pušenje, dovoljne za 1200 džointova. Četvero punoljetnih godišnje može, dakle, uzgojiti dva i pol kilograma. U Švicarskoj svaki vojni obveznik (dakle većina muškaraca) u kući drži i kompletnu vojnu opremu: uniformu, čizme, pušku i streljivo. U Švicarskoj je mirno kao u Švicarskoj. Teško tu može uspjeti kriminal: građani su itekako svjesni vlastite odgovornosti. I što da radi kriminalac u državi gdje je svatko naoružan i svatko može sam proizvesti opojno sredstvo? Nastradat će jedino onaj tko umjesto četiri biljke uzgoji pet ili šest. Uhvati li ga inspekcija (ili ga prijavi vlastima susjed), platit će kaznu od koje se neće oporaviti godinama…
Dakle, marihuana je, ne zaboravimo, opojno sredstvo, nazvali je mi drogom ili lijekom, svejedno. Bolest koja će epidemijski pokositi čovječanstvo u 21. stoljeću jest depresija. Pokaže li se da marihuana ublažava njezine simptome, nije teško pretpostaviti da će uskoro biti raširena koliko i aspirin.
Uskoro će možda biti diskriminirani oni koji će tvrditi da im marihuana šteti, da se od nje ne osjećaju najbolje, da postaju paranoični i nervozni. Naime, bili bolesni ili zdravi, mnogima marihuana ne donosi olakšanje. Možda će se danas-sutra upravo takvi osjećati zakinutima. Bili bi sretni da se mogu napušiti i uživati. Ali, eto, ne mogu, baš nemaju sreće. Možda će čak na njih pasti sumnja da nisu baš normalni.
Marihuana je dakle na mala vrata ušla u svijest prosječnog građanina i više se nikakvim represivnim mjerama ne može smanjiti njezina konzumacija. Brana je provaljena i svaka zakonska odredba postaje izlišnom. Pitanje je samo koliko će godina proteći prije nego što marihuana postane dostupna i konzumirana koliko i banane. Trava je postala i raste kao roba. A ako je suditi prema prvim koracima koje poduzimaju vlasti, i nju ćemo, poput primjerice čokolade ili mesa, uvoziti a ne sami proizvoditi.
Plaćat ćemo je papreno i bit će, poput čokolade ili mesa, skuplja nego na Zapadu i slabije kvalitete. Nema te robe koju Hrvati neće preplatiti, na kojoj uvoznici neće zaraditi ekstraprofit i koju će radije proizvoditi nego uvoziti. I da mogu osnovati državno poduzeće za legalnu proizvodnju i izvoz kokaina, naši bi političari i taj posao, uz proviziju, radije prepustili strancima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....