NEDJELJNA CENTRIFUGA

TOMISLAV ČADEŽ Diktatura kod nas ne može uspjeti jer baš svi žele biti diktatori

Mlad ekstremni ljevičar ne želi ništa raditi jer želi srušiti kapitalizam, a mlad ekstremni desničar ne želi ništa raditi jer želi srušiti nenarodnu vlast. Zato vise na Facebooku. Struju i priključak plaćaju škola, fakultet, baba ili roditelji
 Damjan Tadić/EPH

Tri Hrvata - dvije stranke. Strančarenje je očito naš spas. U turbulentnim vremenima pogotovo. U nas se, srećom, nikad neće roditi diktatura dokle god odlučujemo sami o sebi. Jednostavno zato što bismo svi htjeli biti diktatori. Odviše smo ljubomorni na bilo kakav i bilo čiji uspjeh.

Diktatora nam mogu jedino dovesti stranci, susjedi. A možemo ga i mi njima izvesti. Karađorđevići pristigoše na krilima Antante. Pavelić nikad ne bi preuzeo vlast da ga nisu doveli Talijani. Broz nikad ne bi zasjeo na tron da ga nismo izvezli Srbima. Naš jedini autentični “diktator” u dvadesetom stoljeću jest Franjo Tuđman. Dok je bio na vlasti, i djeca su se sprdala s njim a razvila se, primjerice, cijela medijska industrija koja je živjela gotovo isključivo od skakanja po njegovoj glavi. Kad nije bilo bolje teme, tračali su njegova frizera ili šeširdžiju!

Pogledajmo danas našu takozvanu ekstremnu desnicu. Nekoliko očiglednih blesana, internetskih ustaša, međusobno posvađanih do kosti. Ostatak čine oni koji uopće ne žele priznati da su ekstremni. Jer i nisu. Nego su tek izvorne domaće cjepidlake. Koliko li je samo stranki prava, čistih, još čistijih, pravih i još pravijih u nas? Dok se u jednoj takvoj strančici dogovore koje bi polje, bijelo ili crveno, trebalo istaknuti kao prvo na grb stranački, prođe godina.

Ništa nije bolja niti naša takozvana ekstremna ljevica. Prvo po čemu je nalik ekstremnoj desnici jest da djeluje isključivo salonski. Naime, još se nikad nisu sukobili s ekstremnom desnicom. A nije se niti ekstremna desnica ikad sukobila s ekstremnom ljevicom. Recimo, deset mladih komunista zaleti se na deset mladih ustaša. Ili obrnuto. U razvijenoj Evropi sukobi su mladih desničara i ljevičara uobičajeni već stotinu godina. Gotovo bi se moglo reći da su znak normalnosti. U nas se tuku organizirano jedino mladi Dalmatinci i Purgeri. Ovi politički svjesni uglavnom gledaju kako da se uhljebe ili makar da ne rade ništa. Sve u skladu, dakako, s vlastitom ideološkom šprancom. Mlad ekstremni ljevičar ništa neće raditi jer želi srušiti kapitalizam, a mlad ekstremni desničar neće ništa raditi jer želi srušiti nenarodnu vlast. Zato vise na Facebooku. Struju i priključak plaćaju škola, fakultet, baba ili roditelji. Tu su jedni i drugi i hrabri i poduzetni. Nevolja je jedino što se brzo posvade. Mislim, komunisti s komunistima a ustaše s ustašama.

Eto, mnogi su se bili ponadali da smo napokon dobili autentičnu ekstremno lijevu stranku u obličju Radničke fronte. Inicijatori su se predstavili javnosti u prosincu 2014.: dr. Mate Kapović, lingvist i studentski vođa sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Dimitrije Birač, vanjski suradnik Ekonomskog fakulteta, i Denis Geto, predsjednik HEP-ova strukovnog sindikata. Kapović je ovako sažeo program: “Radnička fronta borit će se za ono što se danas popularno naziva 99 posto društva. Za radnu većinu i sve ostale marginalizirane, potlačene i siromašne.”

Prvo što primijetiš jest da među ovom trojicom nema radnika, a drugo da im je program slično općenit kakav je i bilo koji program bilo koje hrvatske stranke, partije, inicijative, stožera, fronte, akcije i udruge.

Inicijatori su bili otkrili da imaju stotinjak članova i da su se organizirali u četiri grada: Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Karlovcu. Ne poznajem, dakako, detaljno tu scenu, ali poznajem obojicu članova Radničke fronte iz Karlovca. Ako i oni nisu odbačeni i isključeni u frakcijskim sukobima koji su uskoro uslijedili.

Pogađate, Radnička fronta stala se raspadati i prije nego je prohodala. Isto kako se raspadaju u nas i sve druge stranke, bile one ekstremne ili samo lopovske. Koliko ih je samo nastalo iz HDZ-a, koliko iz HSP-a, koliko iz HNS-a, koliko iz HSLS-a, koliko iz SDP-a… Usput rečeno, to koliko se volimo dijeliti najbolje dokazuje broj općina koje smo osnovali.

Znači, nije prošlo mnogo više od pola godine, a na Facebooku se uz profil Radnička fronta, koji je nadzirao Kapović, javio cijeli niz trolerskih profila, koje su otvorili njegovi protivnici, i u kojima su ga nastojali ne samo ismijati i poniziti nego i zauvijek izbaciti iz igre. Protiv njega ustali su: Radnička fronta 1917., Čista radnička fronta, Radnička fronta “Slavoj Sreten Horvat”, Autohtona radnička fronta i još nekoliko njih. I sad, nije prošla godina, već u listopadu lani Kapović je svrgnut! Njegovi protivnici iz “lijeve frakcije” preuzeli su, dakle, i glavni Facebook profil Radničke fronte te na njemu izbrisali svaki trag Kapoviću, objavivši mu i presudu. Dakle, umjesto onog početnog trijumvirata Kapović-Birač-Geto, već u listopadu zavladaše Karlo Jurak, Zlatan Topalović i Kristijan Ružman, koji su se predstavili kao članovi bivšeg Koordinacijskog odbora Radničke fronte. Citirat ću što je rekao Karlo Jurak, zašto su se riješili Kapovića i njegove klike: “I u teoriji i u praksi, jedna je grupa bila orijentirana marksistički i historijsko-materijalistički, s naglaskom na pitanja povezivanja radništva i stvaranja jake organizacije koju će radnici moći prepoznati kao svoju i povesti se za njome radi ostvarenja svojih materijalnih interesa koji se u konačnici svode na obaranje kapitalizma; dok je druga grupa bila orijentirana sitnoburžoarski i anarhistički, s naglaskom na identitetska pitanja, gledajući romantičarski na organizaciju kao na utopijsko društvo.” A na Facebooku su pak Kapovića montirali u Staljinovu uniformu! Proglasili su ga manipulatorom, diktatorom a na koncu i parazitom i lijenčinom…

Znači, Kapović je dobio pedalu kao sitnoburžujski element i sumnjiv anarhist (premda i Staljin!), a sad će ovi drugovi da povedu pravu revoluciju. To je taj naš najnoviji sukob na ljevici. Krleža i Tito u našem sokaku, u dvadeset i prvom stoljeću, u godinama kad je Evropa opet počela vriti i kad se čini da predstojeće godine možda neće biti mirne. Ali možda zapravo nije loše što se povijest u nas ne ponavlja niti kao farsa nego eto kao čista zajebancija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 17:22