Toksična formula klijentelizma

Tko god se ikad vozio Jadranskom magistralom južno od Splita, nije mogao a ne zapamtiti mjesto koje se zove Vruja. Vruja je, naime, jedan od najmoćnijih, a vjerojatno i najfotografiranijih jadranskih krajobraza.

Smještena točno na razdjelnici između omiške i makarske rivijere, Vruja je orijaški planinski klanac koji ponire u more. Na jednoj strani klanca je Omiška Dinara, na drugoj zapadni obronci Biokova. Grotlo Vruje se prema kopnu produžuje u pravi vesternski kanjon kojim teče potok. Taj kanjon zove se Prosika, u povijesti je bio koridor karavanske trgovine i - navodno - omiljeno mjesto hajdučije. S morske strane, Vruja se pretvara u jedan od najspektakularnijih prizora priobalnih dinarida. Planinski obronci ruše se s visine od 400 metara u duboki zaljev. A u dubini zaljeva tijekom čitave godine kuljaju podzemni slatkovodni izvori koji su Vruji dali i ime. Čak i za ljetne suše, ponornice Vruje pumpaju i pumpaju vodu, pa je more u Vruji i u srpnju bočato i prilično ledeno.

Pejzaž Vruje oblikovale su geološke sile koje su oblikovale cijeli današnji Jadran: dinarska nabiranja, ledeno doba, potapanje Jadrana. Ipak, Vruji je konačni dodir dala bura. Vruja je bila i ostala lokacija jedne od najžešćih jadranskih bura. Na Vruji je bura oblikovala pejzaž, izderala stijene, oblikovala vegetaciju - ili, bolje - odsustvo vegetacije. Na Vruji, bura oblikuje i promet. Decenijama je okuka na Vruji bila jedna od najopasnijih crnih točki jadranske ceste. Još sam kao dijete sa zebnjom gledao kako na pokosima Vruje leže ruzinave olupine kamiona koje je u ambis otpuhao reful vjetra.

Tijekom stotina godina, Vruja je bila predmet pučke predaje, vjerovanja i mitova. Tijekom 500 godina ona je bila i prirodna i politička granica, limes osmanskog i mletačkog svijeta, granica Poljica i Adriona, razdjelnica dviju dalmatinskih mikroregija. A da ta divota uopće postoji, vanjski je svijet doznao sredinom 60-ih kad je preko Vruje konačno prošla Majka Svih Cesta: Jadranska magistrala. Podvrgavajući se nemilosrdnom reljefu, ta se magistrala na Vruji propinje visoko iznad klifova i uvale. Na tom mjestu nalazi se vidikovac na kojem uvijek zateknete desetke njemačkih, mađarskih i čeških automobila. S tog mjesta oni motre jednu od najfotografiranijih veduta Hrvatske: planinski masiv, pod njim klifove i duboki zaljev, a u pozadini Biokovo i niz južnojadranskih otoka.

To je ta slika: pejzažna praslika Dalmacije, ali ne one renesansne, urbane, hvarsko-mletačke, nego one druge - vapnenačke, hajdučke, karavanske, divlje. Taj se mitski krajobrazni prizor urezao u nas kroz djetinja putovanja, kroz prizore TV reportaža, kroz brošure turističke zajednice.

Ali, ta slika uskoro neće postojati. Odnosno, neće postojati ako se ispuni naum Splitsko-dalmatinske županije.

Ovih je dana, naime, povjesničar i profesor splitskog sveučilišta Aleksandar Jakir objavio otvoreno pismo u kojem je zatražio da se iz županijskog prostornog plana izbaci turistička zona na osam hektara prostora s 550 planiranih ležajeva. Zona o kojoj je riječ nalazi se na rtu Pelegrin, točno nasred te slavne i najfotografiranije vedute srednjeg Jadrana. Lokacija Pelegrin pri tom je brižno odabrana za mjesto orijaškog turističkog timbuktua.

Ta se lokacija nalazi točno uz samo Vruju, s pogledom na nju. Ipak, lokacija turističke zone točno je onkraj ruba prostora koje zakon štiti kao zaštićeni krajobraz. Konačno, lokacija turističke zone nalazi se na teritoriju Zadvarja, male općine u dalmatinskom zaleđu koja je u “kuščevićevskom” prekrajanju općinskih granica devedesetih godina na tom pojasu dobila svoj “mali Neum” - komad jadranske rivijere između dvije veće i intenzivno turističke općine: Omiš i Brela.

Pismo kojim je splitski profesor pozvao na zaštitu Vruje od turističke devastacije izazvalo je lokalno medijsko komešanje. A kad su novinari sjeli istražiti temu, ispostavilo se da je istina luđa i od prvoloptaških predodžbi o njoj. Nije riječ samo o tome da splitska županija kani gradnjom devastirati jedan od najikoničnijih pejzaža Hrvatske, nego je - još luđe - predradnje za to već davno napravila! Ispostavilo se da kontroverzna zona na rtu Pelegrin nije nikakva klijentistička novitada, nego da je neopazice u prostornu dokumentaciju ušla već - 2007. A kad je novinarka Slobodne Dalmacije Andrea Topić postavila to pitanje načelniku Zadvarja Krželju - čovjeku koji se proslavio kad je 2014. s 23 godine postao najmlađi hrvatski načelnik - on joj je bezazleno odgovorio da s njim to nema nikakve veze. Turističku zonu, odgovorio je mladi načelnik, nije ni tražio ni dobio, zatekao ju je ‘13. kakva je bila.

“Slučajna država” se - ukratko - pred nama šepuri u svoj svojoj kolosalnoj slučajnosti. U jedan od najdragocjenijih hrvatskih ambijenata nepoznat je netko 2007. uplanio turističko monstr-naselje. Tko god je to učinio, učinio je vjerojatno zato da majušnoj zabrdskoj općini s dva milijuna kuna budžeta kreira “njenu rivijeru” i podeblja prihode. Te 2007. nitko to nije primijetio - ni aktivisti, ni novinari, ni ekolozi, ni dva nadležna ministarstva. U međuvremenu se hotelsko naselje na strmoj goleti bez vodovoda i struje pokazalo kao - kako se ono kaže? - “poduzetnički besperspektivno”. Dvanaest je godina stajalo na ugaru, a da nitko lopatu nije zakopao.

Ipak, Splitsko-dalmatinska županija nije se dala smesti. Ne samo da je T zonu Pelegrin ostavila u planovima, nego je u ime Svete i Neupitne Investicijske Klime odlučila demontirati jednu, ali vrijednu “antipoduzetničku” začkoljicu. Sve turističke zone u srednjoj Dalmaciji koje su bile predviđene za hotele splitske su regionalne vlasti odlučile prekrstiti u generičku T-zonu - dakle, zonu gdje se smiju graditi i prodavati apartmani/vikendice.

U zemlji u kojoj stalno jadamo da imamo premalo hotela a previše cimer fraja, splitske su županijske vlasti odlučile demontirati zadnji planerski mehanizam koji je kočio da taj ionako nepovoljni omjer ne bude još nepovoljniji. Učinile su to na desecima lokacija turističkih zona, a među njima i na onoj koja je prostorno možda najdragocjenija: na Vruji. A sav taj fijasko lakoumne, nedomišljene i korumpirane vladavine odvija se u ozračju tako tipičnom za hrvatske prostorno-planerske zahvate. Plan se javnosti predstavi ili ljeti - kad su svi na godišnjem - ili u Adventu - kad su svi u šopingu.

Predlagač o planu “izvijesti javnost” tako što u predvorje županije objesi hamere s desecima nerazumljivih karata. Potom se organizira javna rasprava za koju se brižljivo potrudite da bude što manje javna. Konačni efekt? Pa - eto - recimo taj da na prostoru vrhunske vrijednosti 12 godina postoji turistička zona, a da to nitko nije primijetio. Nitko, osim jednog profesora povijesti koji je to uočio dekadu kasnije. Dobrodošli u Hrvatsku: tako slučajna država planira prostor, misli o prostoru, raspravlja o prostoru.

Slučaj Vruje utoliko je simptomatičan što se kroz njega razotkrivaju svi slojevi disfunkcionalne “slučajnosti” koje su se tijekom 30 godina nataložili u Hrvatskoj. Za početak, krenimo od administrativne podjele - od mase malih općina. Općina, koje nemaju izvorne prihode, pa moraju poput ovisničkih džankija živjeti od komunale. Pošto žive od komunale, ovise o tome da se nešto gradi, ma gdje bilo, ma kako bilo, samo nek je love za idući šut. A pošto se u turistički monokulturnoj zemlji gradi skoro jedino uz obalu, onda nastojite svakom od tih administrativnih džankija dati njezinu “rivijeru”: kao case study tog fenomena uzmite Kuščevićevo Nerežišće.

Idući akter u toj administrativnoj džungli su županije, HDZ-ova lena u kojima se vlast rijetko ili nikad ne mijenja, legla decenijskih stranačko-obiteljskih kasta koja ni za što ne odgovaraju pa ni za što nisu ni krivi, ali zato u dubokoj medijskoj nevidljivosti administriraju koruptivno najosjetljivijim aspektima javne politike: prostornim planovima i koncesijama na pomorsko dobro. Na svim tim pozicijama su mali lokalni igrači koji moraju dobiti iduće izbore, a dobivaju ih kad i ako priskrbe dovoljno novca za pjevačka društva, novogodišnje koncerte i rupe na asfaltu. Stoga svaka od tih administracija u ciklusima od četiri godine živi od mistrije, cementa i šalunga kojima će platiti idući šut horsa.

Točka na i cijele te priče su tzv. centralna vlast i vladajuća ideologija - upozoravam: ideologija bez tzv. Pritom ova “ideologija” nisu Tuđman i Tito, Bleiburg i Jasenovac. Ova se ideologija ne mijenja ni pod HDZ-om ni pod SDP-om jer je u oba slučaja ista. Ta ideologija vjeruje da je planiranje socrealistička floskula, da je prostor nešto što se samoregulira tržištem, a da se na Jadran bez posljedica uvijek može utrpati više - svega više: apartmana, pizzerija, plažnih barova, ležaljki…

Riječ je, ukratko, o toksičnoj formuli sačinjenoj od smjese klijentelizma i korupcije, od administrativne poludomišljenosti i tržišno-deregulatornog misticizma. A onda ta i takva, nekoordinirana, nefunkcionalna i doista slučajna država bljesne nekim od svojih senzacionalnih simptoma. Jedan od takvih demonstrirao se ovaj put na mjestu na kojem nije smio. Na mjestu koje nismo stvorili i napravili, pa ga zato trebamo predati djeci kakvo smo zatekli.

To mjesto neki će drugi put biti neko drugo mjesto. Ovaj put, to je mjesto Vruja.