TKO JE BIO CRNOGORAC ČIJE JE IME POČINITELJ MASAKRA NA NOVOM ZELANDU ISPISAO NA JEDAN OD ŠARŽERA Da je išta znao o njemu, upisao bi nekog drugog

Kršćanski terorist Brenton Tarrant na jednom je od spremnika municije kojom je ubijao ljude u dvije novozelandske džamije imao ispisano ime Marka Miljanova Popovića. Da je kojim slučajem išta znao o čovjeku čijim je imenom nakanio obrazložiti svoje nedjelo, Tarrant bi na šaržer upisao nekoga drugog. A da je, ponesen južnoslavenskom, srpskom, crnogorskom, bugarskom borbom protiv Turaka, naučio jezike i pismo tih naroda, pa da je pročitao temeljno djelo Marka Miljanova i jednu od najvažnijih knjiga napisanih na našim jezicima, Brenton Tarrant bi, koliko god da su poremećeni njegovi moralni i duhovni nazori, morao odustati od svoga nauma.

Umjesto da konačni smisao života i duševno smirenje nalazi u danu kada će ubijati nedužne muslimane, nalazio bi ga u nečemu drugom, vjerojatno opet u ubijanju. Ali kako živimo u svijetu plitkih i olakih znanja, tako je Tarrant zahvaljujući internetu, Facebooku i Google translatoru pronašao ime Marka Miljanova Popovića, pa još napisano srpskom (crnogorskom) ćirilicom, zajedno s nekoliko tačnih i fatalno nepotpunih podataka o njemu, takvih da ga preporuče za inspiraciju onome tko je 2019. naumio da ubija turke, e ne bi li tako smirio vlastitu dušu.

Marko Miljanov iz plemena Kuča, iz Brda, bio je nepismeni seljak, kojega je knez Danilo uzeo za svog perjanika, a knez Nikola uzdigao ga u čast vojvode. Bio je vojnik, ratni veteran iz tolikih bitaka koje su se sredinom devetnaestog stoljeća bojevale protiv Osmanske vlasti. Za njegove vojne karijere Crna Gora je rasla i širila se na oslobođene zemlje i krajeve, a usporedo s tim rasla je i širila se legenda o njegovu junaštvu. Kada je 1878. oslobođena Podgorica, Marko Miljanov postao je i gradonačelnik.

Bio je to kraj crnogorsko-turskog rata, u kojemu je Crna Gora saveznike imala u Rusiji i Srbiji, i u kojem se bojevalo u 27 manjih i 6 većih bitaka, od kojih je u iskustvo epohe najdublje utisnuta bitka na Vučjem dolu, što se odigrala 28. kolovoza 1876. Na kraju rata s Turcima (a pomalo i s turcima - dakle svima koji su s okupatorom dijelili vjeru, te društveni i državotvorni identitet) Marku Miljanovu bilo je četrdeset i pet godina. Po kriterijima onih vremena njegova vojna karijera bila je pri kraju, ali njegovo životno djelo, o kojemu Brenton Tarrant na žalost svih nas nije znao ništa, još nije bilo ni na početku.

Kako to već biva kod slavnih vojskovođa i vojnika pod posttraumatskim stresom, Marko Miljanov uskoro se sukobio s crnogorskim gospodarom, knezom Nikolom, nakon čega je 1882. napustio prijestolnicu, povukao se u rodno selo, čvrst u nakani da kao pedesetogodišnjak nauči čitati i pisati. Njegov se ideal razišao s idealom svijeta koji se rađao svud okolo njega na temeljima velike ratne pobjede i sveukupnog preokreta koji se usporedo s njom zbivao u velikom svijetu, pa se Marko Miljanov odlučio suprotstaviti na najučinkovitiji način, riječju i svjedočenjem. Što je naumio, to je i učinio. Do kraja i sasvim.

Književnost je sve što je napisao, ali Marko Miljanov nije bio pisac. I vjerojatno bi se grdno uvrijedio kada bi sad znao da ga doživljavamo piscem, a njegova djela književnošću. Od tolikih slavnih vojnika razlikovao se i po tome što nije pisao memoare, niti je opisivao bitke u kojima je sudjelovao. O njegovome junaštvu neka govore drugi, on neće. Pišući, Marko Miljanov je uglavnom bilježio riječi, doživljaje, iskustva drugih, tako što je sve to vadio iz goleme memorije prethodno nepismenog čovjeka, dionika velike epske i pamtilačke i pričalačke kulture, kojemu su u memoriji i njegov ustav, i njegovo sveto pismo, i njegova knjiga mrtvih.

Pišući, Marko Miljanov je radio na očuvanju svojega duboko konzervativnog ideala. Važan element tog ideala jest i ljudsko i plemenito lice neprijatelja. Sve što je napisao služilo je oljuđenju, humaniziranju slike onih protiv kojih se borio, a onda i slike onih među kojima je kao Crnogorac živio, a jezikom su se ili vjerom od njega razlikovali.

“Primjeri čojstva i junaštva”, najvažnije njegovo djelo, zbirka je od sedamdeset i jedne anegdote, kojoj je cilj poučiti čitatelja idealu dobra te ga navesti na ispravan put. Miljanov pritom, kao i svaki ozbiljan pisac, svog čitatelja nalazi među najbližim zemljacima i suplemenicima, Kučima. Njima on piše knjigu, koju mi iz potajice čitamo. I ovako on čitatelju kaže:

“Ti ćeš mladiću viđet’ koliko je njih, da se na mene žale, zašto im mahne ne krijem. Toga ima sad kod mene na svaku stranu, koji se žale na mene, no i ja se njima žalim na mene što nijesam ima prilike da prijed počnem pisat, pa da im mogu u više i ljepše vrline i maane objavit’, a zašto - to će lasno znat’ oni kojemu je potrebito da zna. Treba činjet’ što koristi narodnome napretku i božjoj pravdi, a ne ćef neznalici, krijući mu rđu nepriličnu.”

Posljednja je rečenica manifest Marka Miljanova i mjesto od kojeg kreće svaki mogući razgovor o njemu. Kakva je samo smrtonosna šteta što Brenton Tarrant nije imao te sreće da se kao njezin autor na vrijeme opismeni, pa da do ove rečenice dođe. Jedva da je, međutim, manja šteta to što ni Markovi sunarodnici, te svi oni koji su s materinjim jezikom naučili i jezik Marka Miljanova, uključujući i sve koji po hrvatskim, bosanskim i srpskim novinama i portalima pišu o zločinu u Christchurchu, do ove rečenice nisu u stanju doći. Zlo je činjeti ćef neznalici, krijući mu rđu nepriličnu!

Marko Miljanov bio je vojnik i ratni junak iz vremena kada nije bio ženevskih konvencija ni haških sudova. Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo je braniti drugog od sebe. Za Marka Miljanova junaštvo bez čojstva jest divljaštvo. Zato i redoslijed riječi u naslovu “Primjeri čojstva i junaštva”, da se zna što čemu prethodi i što bez čega ne može.

Društvo na koje se Marko Miljanov odnosi, ujedno i jedino koje on poznaje, plemensko je društvo. Nema drugog prava mimo neporecivih protokola osvete. On to društvo ne pokušava mijenjati ni reformirati, nego, vojnički čvrsto, nastoji da se ideali zajednice dosljedno provode. Na više mjesta u knjizi, u različitim kontekstima, različiti ljudi izgovaraju istu rečenicu: “Radiji sam poginuti glavom, no obrazom.” I u nizu primjera pokazuje se što to zapravo znači.

Sama knjiga, međutim, započinje gotovo zen-budističkom anegdotom, negacijom ne samo svakog militarizma, nego općenito svakog pozivanja na argument snage i nadmoći, bilo fizičke, bilo retoričke: “Milovan Janičin Vujošević iz Brskuta, reka je: ‘Ja sam, tako mi duše, svakoga čojka moga na mejdan dobit!’ Pitali su ga: ‘Kako, striko Milovane?’ Milovan: ‘Lasno, duše mi. On se naijedi, pa me psuje, skačući i drkteći od ijeda! Ja ne govorim ništa. Kad sjutradan, on ka kvasan, stidi se i kaje od svojijeh riječi. Eto, ja dobio, a on izgubio!”

U četrdeset i sedmom primjeru, kojeg bih se sjetio svaki put kada bi čuo ili čitao da su u ovim našim ratovima neki naši strijeljali zarobljenike - baš onako kako je Brenton Tarrant strijeljao ljude u džamiji - piše ovako: “U boj na Graovo, kad su Turci okrenuli da bježe, Crnogorci, koji je koga ufatio, svaki je svoga posjeka. A Drago Jokov Petrović nije svoga roba posjeka, no je pred njim iša. Bilo je Crnogoraca koji su se rugali kad su viđeli kako Drago ide, te bi rob moga uteć’ i Draga ubit’. No je Drago vjerovao svoga roba toliko, da mu naredi da ga obritvi.

Tome su se najviše rugali. No Dragu nije dopuštila duša da brka ljubav s Turčinom, no ga je poveo kod svoje kuće na Njeguše i drža ga tri godine ka brata. Poslije posla ga je doma, u Rumeliju. Ovi dva junaka, koji se oprijateljiše u onakvi okršaj, nisu jedan drugoga zaboravili, no su slali darove jedan drugome: Drago Ibrahimu u Rumeliju, a Ibrahim Dragu u Crnu Goru. Nadaleko njini pozdravi prestali su kad su umrli. Prosta im duša!”

U pedeset i drugom primjeru Crnogorac je slučajno, ne htijući, na podgoričkom pazaru ubio petoricu Turaka, trojicu namrtvo, dvojicu ranivši. Brat jednog od ubijenih, znajući da ih je Crnogorac ubio nesretnim slučajem, svojim ga je životom branio, govoreći da ne može dopustiti da mu se brat nevinim osvećuje, te da se tako mrtav ogriješi i osramoti. Na kraju je obranio i mrtvoga brata i bratova nehotičnog ubojicu.

“Primjeri čojstva i junaštva” vrelo su priča. Meni je najmilija ona trinaesta, o arbanaškoj udovici koja je ženila sina, a sin pogibe usred svadbe. Jednom ću tu priču u svoju pretvoriti. Nije grehota što je ubojica ime Marka Miljanova Popovića zloupotrijebio, ispisavši ga na svom oružju, grehota je što on Marka Miljanova nije čitao, umjesto da kao turist putuje po svijetu i na turistički način saznaje o njemu.