Tiho je otišao mirni i nekonformistički umjetnik interijera

U utorak 23. ožujka u poslijepodnevnim satima umro je slikar Nikola Reiser. Dva dana kasnije, u krugu najbližih i bez ikakvih javnih lauda, ispraćen je na definitivni počinak. Otišao je mirno i spokojno, ostavivši iza sebe bogat, upravo izniman opus. Reiserovi slikarski počeci sežu pred sam početak Drugoga svjetskog rata. On je tada na početku studija, crta po motivu, bilo da je riječ o portretu, bilo o prizorima iz neposredne okolice, a to je plemenitaška kurija u blizini Samobora okružena lijepim vrtom.

Crta interijere i odlazi van kako bi promatrao efekte svjetla. U to je vrijeme, preko reprodukcija, upoznavao impresioniste i u njima osjetio bliskost. Pokazat će se kako su ti mladenački afiniteti budućem slikaru bili od sudbinske važnosti. Tijekom ratnih godina Reiser boravi među partizanima, a za razliku od mnogih drugih slikara partizana, on nikada nije ideološka opredjeljenja unosio u svoju umjetnost. On neposredna zapažanja i razmišljanja prenosi na papir, spontano i čisto. Bez natruha vladajućih klišeja. Kada nakon rata završava Likovnu akademiju, Reiser se potpuno predaje slikanju.

Bez robovanja formi

Radi veoma mnogo, pretežno pejzaže i građanske portrete koji su u vrijeme krutog socijalističkog realizma djelovali koliko disonantno, toliko i subverzivno. Oni nas na neki način vraćaju hrvatskom slikarstvu tridesetih godina, ali isto tako upućuju na novo osjećanje boje koje ne robuje ni deskripciji, ni nastojanju da se oblikuje čvrsta forma. Rađene bez sjenčanja i primjesa sivila, ove slike, kao i niz drugih koje nastaju u isto vrijeme, u potpunosti odudaraju od svoga vremena, a kada je o portretima riječ, oni na tako neuvijen način odaju punu građansku samosvijest prikazanih likova.

Impresionistička načela

Djela koja su nastajala početkom pedesetih, što u Parizu, što u Mirnovcu i Zagrebu, predstavljaju vrhunac Reiserove primjene impresionističkih načela, štoviše pripadaju onom tipu slikarstva što ga je Werner Haftmann nazvao instinktivnim tipom i vidio ga najcjelovitije prisutnog u umjetnosti Filippa de Pisisa. Prozračni i lagani, ovi se prizori doimaju poput svjetlosnih bljeskova. Koliko je god u rukopisu uočljiv jasan odmak i osamostaljenje od opisnosti, toliko boja još uvijek slijedi predložak, viđeni motiv.

Serijom mrtvih priroda iz kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina slikar se vraća jednoj strukturalnoj formuli koju je prvi put jasno definirao gotovo dvadeset godina ranije na izvanrednoj slici “Nature morte III” (1952). Mrtve prirode iz kasnijih godina više neće predstavljati pažljivo raspoređene predmete na slikanome polju, već podjednako tako i demonstraciju slikarskog čina. Zaista, ponavljajući jedan, u nijansama varirani uzorak, Reiser će neutralizirati motiv i učiniti ga pratećim elementom slike. To će osobito doći do izražaja kasnije na slikama na kojima se, kao u beskonačno dugom stripu, nižu teme cvijeća. Žuta ili bijela ruža na neutralnoj podlozi najmanje su upravo to što bi trebale biti.

U dahu izrečena žudnja

Prije da bi se ovdje moglo pozvati na slavnu devizu Gertrude Stein, prema kojoj ruža, prešavši u područje rečenice, prestaje biti ružom u doslovnome smislu riječi. Reiserova ruža postaje grumen zgusnute boje koja emanira onaj trenutak u kome se sjedinjuju svjetlost i umjetnikova energija. Aktovi Nikole Reisera, osobito oni rađeni u akvarelu i u stotinama varijanti, nipošto nisu odraz nekog stvarnog i pojedinačnog ženskog tijela.

Oni su prije u jednom dahu izrečena žudnja, nego prikaz. Akvarel je stoga Reiseru upravo idealan medij jer je u njemu vrijeme krajnje gusto: sve je svedeno samo na jednu gestu u kojoj nema neodlučnosti ni kolebanja. Dakako, potrebna je čudesna majstorska virtuoznost i senzualnost da iz slučaja nastane djelo prepoznatljive izražajnosti.

Za slikarstvo Nikole Reisera govorilo se da je mirno, profinjeno, poetizirano, senzualno, nostalgično, diskretno..., a za njega da je lirik koji otkriva ljepotu malih stvari. Međutim, sve su te osobine Nikoli Reiseru bile prije samo sredstvo kojim on nije imao namjeru postići i krajnji cilj. Njegov krajnji cilj nije ni u eksploziji ljepote, ni u poplavi ljupkosti, već negdje bitno drugdje: u finom obliku subverzivnosti kojim se polemički odnosi prema konvencijama. On ne razbija konvencije, već ih postavlja kao problem, kao temu. U vrijeme radikalnog i još češće pseudoradikalnog odbacivanja svih konvencija Reiserova gesta stoga ima osobito značenje: njegovoj individualnosti daje specifičnu težinu.

Klonio se radikalne geste

U poslijeratnom hrvatskom slikarstvu mjesto Nikole Reisera iz više je razloga i posebno i značajno, unatoč činjenici da on nikada nije nastojao mijenjati povijesne tijekove. Ovaj slikar kao da se klonio svake radikalne geste, a ipak kada se odlučivalo, njegove odluke nisu bile ni konformističke, ni anakronističke. Kada je pedesetih godina apstrakcija bila ključno pitanje, pa i normativno, ovaj se slikar toga pitanja klonio.

On ga je znao gospodski zaobići bez isprika i bez grižnje savjesti. Ovoj umjetnosti kao da se nikada nije žurilo da se odmakne od svojih prethodnika, a udio spone koja povezuje prošlo i sadašnje Nikola Reiser je znao iskazati na maestralan način. Zbog svega toga njegova će blistava dionica u povijesti naše umjetnosti imati veliko značenje.