RIM - Da je torinsko laneno “Sveto platno” bilo u rukama vitezova templara pretpostavljalo se i ranije, ali sada vatikanski Osservatore Romano dodaje novu indiciju, ulomak još neobjavljene knjige Barbare Frale, povjesničarke specijalizirane baš za templare.
“Sveto platno” je lanena plahta na kojoj je ostao otisak bradata čovjeka, mučenoga i tučenoga te razapetoga na križu. Mnogi katolici vjeruju da je posrijedi platno u koje je umotano mrtvo tijelo Isusa iz Nazareta.
‘Sveto platno’
U VI. stoljeću je u Edessi (danas Urfa u Turskoj) zabilježeno da se ondje čuva “mandylion”, platno s otiskom Isusova lica. Sada se vjeruje da je to bilo isto “Sveto platno”, ali presavijeno tako da na vrhu bude otisak pokojnikova lica.
Kad su muslimani osvajali Edessu 844., “mandylion” je prenesen u Carigrad, gdje mu se izgubio trag 1204., kada su križari pod mletačkim vodstvom osvojili i temeljito opljačkali taj grad.
Vitez i pisac Geoffroy de Charny darovao ga je 1353. crkvi u Lireyu.
Barbara Frale je u spisima procesa protiv templara, optuženih da su heretici, našla i optužbu da su se klanjali obrisu “bradata čovjeka” kao idolu. Istražitelji ga zovu “Bafomettus” (“Brkammed”, zlobno kombinirajući pojam brka i ime muslimanskoga Božjeg poslanika Muhammeda). Jedan od templarskih novaka, Arnaut Sabattier, priznao je da mu je preceptor “pokazao dugačko laneno platno i prisilio ga da ga obožava poljubivši mu triput stope”.
Katarska hereza
“Bio je to Isus”, tvrdi Barbara Frale, posve uvjerena da je posrijedi bilo baš “Sveto platno” i da je ono zapravo služilo kao dokaz protiv “katarske hereze”, jer su katari tvrdili da je Isus bio zapravo bestjelesan, a “mandylion” i “Sveto platno” su služili kao dokaz dvjema naravima Kristovima, Božjoj i čovječjoj.
“Sveto platno” je Marguerite de Charny, koliko je poznato prodala Savojskoj dinastiji koja ga je čuvala u svome glavnom gradu Chamberyju, a poslije požara u kojemu je oštećeno u svome novome glavnom gradu Torinu.
Tadašnji glavar te dinastije, svrgnuti talijanski kralj Umberto II., ostavio ga je konačno 1983. u baštinu tadašnjem papi, Ivanu Pavlu II.
Autentičnost “Svetog platna” predmet je dugih raspri. Analiza ugljikovim izotopom 14 pokazala je da bi platno nastalo između 1260. i 1390., dok otisci novčića na vjeđama pokojnika datiraju ukop u doba Isusove smrti, a ostaci polena među vlaknima govore da je bilo u Palestini.
Inoslav Bešker
“Sveto platno” je lanena plahta na kojoj je ostao otisak bradata čovjeka, mučenoga i tučenoga te razapetoga na križu. Mnogi katolici vjeruju da je posrijedi platno u koje je umotano mrtvo tijelo Isusa iz Nazareta.
‘Sveto platno’
U VI. stoljeću je u Edessi (danas Urfa u Turskoj) zabilježeno da se ondje čuva “mandylion”, platno s otiskom Isusova lica. Sada se vjeruje da je to bilo isto “Sveto platno”, ali presavijeno tako da na vrhu bude otisak pokojnikova lica.
Kad su muslimani osvajali Edessu 844., “mandylion” je prenesen u Carigrad, gdje mu se izgubio trag 1204., kada su križari pod mletačkim vodstvom osvojili i temeljito opljačkali taj grad.
Vitez i pisac Geoffroy de Charny darovao ga je 1353. crkvi u Lireyu.
Barbara Frale je u spisima procesa protiv templara, optuženih da su heretici, našla i optužbu da su se klanjali obrisu “bradata čovjeka” kao idolu. Istražitelji ga zovu “Bafomettus” (“Brkammed”, zlobno kombinirajući pojam brka i ime muslimanskoga Božjeg poslanika Muhammeda). Jedan od templarskih novaka, Arnaut Sabattier, priznao je da mu je preceptor “pokazao dugačko laneno platno i prisilio ga da ga obožava poljubivši mu triput stope”.
Katarska hereza
“Bio je to Isus”, tvrdi Barbara Frale, posve uvjerena da je posrijedi bilo baš “Sveto platno” i da je ono zapravo služilo kao dokaz protiv “katarske hereze”, jer su katari tvrdili da je Isus bio zapravo bestjelesan, a “mandylion” i “Sveto platno” su služili kao dokaz dvjema naravima Kristovima, Božjoj i čovječjoj.
“Sveto platno” je Marguerite de Charny, koliko je poznato prodala Savojskoj dinastiji koja ga je čuvala u svome glavnom gradu Chamberyju, a poslije požara u kojemu je oštećeno u svome novome glavnom gradu Torinu.
Tadašnji glavar te dinastije, svrgnuti talijanski kralj Umberto II., ostavio ga je konačno 1983. u baštinu tadašnjem papi, Ivanu Pavlu II.
Autentičnost “Svetog platna” predmet je dugih raspri. Analiza ugljikovim izotopom 14 pokazala je da bi platno nastalo između 1260. i 1390., dok otisci novčića na vjeđama pokojnika datiraju ukop u doba Isusove smrti, a ostaci polena među vlaknima govore da je bilo u Palestini.
|
1983. dobio ga papa Ivan Pavao II.
|
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....