Suze, ljubavni jadi i očajnički pokušaji da se nekako postane pisac

Što pisca čini piscem? Svakako ne to što je napisao knjigu. Mnogi su je napisali, pa neće postati pisci, koliko god se trudili oko toga, oni, njihova okolina, režim i partija. Povijest je puna knjiga koje nisu trebale biti napisane i njihovih autora, koji su se za života, a neki i nakon smrti, trudili da budu pisci, ali im to nikako nije uspijevalo.

Peta knjiga “Moje borbe”, možda i najbolja, a ovom čitatelju svakako najdraža i najbliža, varira temu bivanja i nebivanja piscem. Na samom početku Karl Ove se auto-stopom vraća s odmora u Grčkoj, nema ni pare u džepu, dvadeset mu je godina, piše svoj prvi roman i sprema se da će na Spisateljsku akademiju, gdje je jedan od desetak primljenih. Od tada, pa sljedećih četrnaest godina, koliko obuhvaća radnja ovog nastavka, on se s očajničkom upornošću trudi da postane pisac. I to mu nikako ne ide.

Započinje roman za romanom, muči se mjesecima nad stranicom-dvije teksta, a kad napokon nešto uspijeva privesti kraju i poslati izdavaču, dobiva uvijek gotovo istovjetnu odbijenicu. Norveška je, za razliku od Hrvatske, takva zemlja: tamo svaki pisac u pokušaju dobije odgovor od izdavača. Ali taj odgovor je mnogo teži za podnijeti od balkanskog ignoriranja: ovdje živiš u sretnoj iluziji da nitko nije ni pogledao tvoj rukopis, a tamo ti vrlo uljudno odgovore da nisi pisac. Ali što to znači biti pisac? Na to se pitanje odgovor jednako zna i u Norveškoj i u Hrvatskoj, ali samo do trenutka kada ono biva izgovoreno. Izgovori li ga se, odgovora nema.

Mladom piscu neprestano se čini kako ima o čemu da piše, ali muka je u tome što on ne zna i ne razmišlja o tome zašto bi uopće pisao. Osim da postane pisac. Ali upravo to je nemoguće: pisac se ne može postati tako što se upravo to želi biti. Na taj se način postaje pilot, liječnik i advokat, nikako pisac. Piscem se postaje iz nekog razloga - nije sad važno ni kojeg - koji nije u vezi sa željom da se bude pisac. Pisac se postaje iz nedostatka, iz defekta, iz manjkavosti, iz nakaznosti, a ne iz talenta. Do pitanja talenta dolazi se tek nakon što su ustanovljeni defekt i nakaznost. I onda oni koji talenta imaju postaju pisci.

Ne govori Knausgaard tako, ne govori on o tome ništa, nego to govori njegov čitatelj. On, čitatelj, ima nekog pojma o tome kako se postaje pisac, ali i kako se pisac, bez obzira na sav talent, nikad ne postane. I to je važan razlog što mu je peti nastavak “Moje borbe” tako uzbudljiv da je petstotinjak stranica pročitao na način na koji inače ne čita: petsto stranica na dušak, u dva i pol dana. Odavno nije čitao ovako napetu i uzbudljivu knjigu. Napetost je zasnovana na pitanju koje je za književnost možda i najvažnije: hoće li Karl Ove Knausgaard ikad postati pisac?

Lakomisleno čeljade reći će da to nije nikakvo pitanje i da nikakve napetosti tu nema. Ako smo pročitali četiri prethodne knjige “Moje borbe” i ako smo povjerovali - barem ovaj čitatelj je to povjerovao - da je Knausgaard jedan od najzanimljivijih i najuzbudljivijih autora današnjice, a “Moja borba” možda i najprodorniji roman novoga doba, kako se onda u petoj knjizi napetost može stvoriti oko toga hoće li on postati pisac? Nije li već poznato da Knausgaard jest ili da Knausgaard nije pisac?

Ne, naravno da nije poznato. Kada se zateknemo pred romanom ili pred filmom, kada se zateknemo pred legendom, pred mitom, pred pričom, dužni smo pristati na zadana pravila. To je ulaznica bez koje se u priču ne ulazi i bez koje se ne može biti čitatelj. Jer kao što postoji ono što pisca čini piscem, tako postoji i ono što čitatelja čini čitateljem.

“Mora borba” je roman u kojem svi likovi nose svoja stvarna imena i u kojem se, to barem pisac tvrdi, a to potvrđuju i oni koji su se našli zgroženi i uvrijeđeni njegovim djelom, sve događa kao što se jednom već dogodilo u stvarnosti. Ali “Moja borba” niti je autobiografija, niti je pabirčenje prošlog života i demonstracija sitnog realizma, nego je to roman kakvi su i romani u kojima je sve, tobože, izmišljeno. Njegov autor, između ostaloga, u svom romanu pokušava postati pisac. I to mu na kraju nekim čudom i uspije. Pritom Karl Ove nema blage veze s tim kako je, ipak, postao pisac, kako je, na kraju, napisao roman koji za razliku od onih prethodnih nije bio čisti, nedaroviti i nemotivirani užas. Prelaz iz neknjiževnosti u književnost nije osviješten. A možda i ne može biti osviješten. Istina, postoji mišljenje da pisac biva piscem tako što piše ono što ga se doista tiče. Ali što to konkretno znači?

Osim što pohađa Spisateljsku akademiju i što zatim studira književnost, pa povijest umjetnosti, Karl Ove služi civilni vojni rok u jednoj radijskoj postaji, honorarči po ludnici i ustanovi za mentalno zaostale, radi teške fizičke poslove i živi u nekim jadnim stančićima sa zajedničkim zahodom i kupaonicom. Općenito, u Norveškoj se krajem osamdesetih i početkom devedesetih neusporedivo više dirinčilo nego u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji. Pogotovu ako si bio omladinac i student. Imao si studentski kredit, od kojeg se baš i nije moglo lagodno živjeti, kupovati knjige i gramofonske ploče, opijati se do kasno u noć, odlaziti po koncertima, pa se onda moralo raditi. Nisu to bili neki lagodni poslovi preko student servisa, nego grdan irget. Tako je to bilo u vrijeme kada su odrastali i ovaj pisac i njegov čitatelj, a kako je danas, to će znati drugi.

Karl Ove Knausgaard je, kako su to već primijetili oni i one koji su ga više gledali na fotografijama, nego što su ga čitali, veoma zgodan mladić. Takav je onda i Karl Ove iz “Moje borbe”. Ali i on je, kao ona iz Elvisove pjesme, nosio ljepotu k’o prokletstvo. Iz prethodnih nastavaka znamo kakve je mračne i nepodnošljive žene imao, dok se u ovom nastavku susrećemo s prethodećom nevoljom što proizlazi iz viška zgodnoće. Naime, bio je s nekim finim i dragim curama, koje bi zatim, ni kriv ni dužan, varao, jer bi se napio kano zvijer, i onda bi ga usput pokupila neka ponešto iskusnija gospođa. To bi ga zatim vrlo skupo koštalo. Na kraju knjige prvi put se oženio. I to vjenčanje je bilo, uglavnom, grozno.

Karl Ove svako malo plače. Ponekad za to ima dobre i ozbiljne razloge. Ponekad bezveze plače. A ponekad plače iz sasvim konvencionalnih razloga i u situacijama u kojima se balkanska muškadija trudi da ne zaplače. Recimo, kad mu umre baka. Njegov odnos s ocem, koji je već tematiziran u prethodnim nastavcima i koji je uzdignut do možda i najvećeg skandala suvremene i mondene svjetske književnosti, u ovom nastavku stiže do životnog finala. Otac umire. Događa se nešto što se u jednoj od ranijih knjiga već dogodilo. Knausgaardu nisu mrska ponavljanja istih motiva ili pričanje iste priče na drugi način i iz malo izmaknutog rakursa, u čemu se baš slaže sa svojim čitateljem i čitateljevim spisateljskim ukusom, stilom i diskursom. Ako se nešto utisnulo u život, ako je lik nečim opečaćen, neka se tada ponavlja kao niz muzičkih varijacija.

U vrijeme kada je “Moja borba” u nas tek najavljivana i kada se o njoj pisalo po europskim i američkim novinama i časopisima, silno se insistiralo na skandaloznosti Karl Oveova života i njegovih porodičnih odnosa. Govorilo se o tome kako on bezdušno i besprizorno rastvara ono što u pristojnom svijetu zauvijek biva zatvoreno i skriveno. Nakon pete knjige nekako se čini da su sve to bila pretjerivanja. Obične porodične, bračne i predbračne prilike, majka, otac, baka, žene… Nema tu štofa ni za dobar mahalski trač.

A nema ni pretjerane indiskrecije. Od svega toga, pa i od očeve hladnoće i nezainteresiranosti za svoje sinove, neusporedivo uzbudljivije i dramatičnije je ono s čim smo i započeli: očajničko nastojanje da se postane pisac. O kakav bi samo bio naš gubitak da Karl Ove Knausgaard nije uspio postati pisac! Tog gubitka, naravno, ne bismo bili svjesni, ali smisao prave književnosti i nije u svijesti o njezinom sadržaju. Književnost je život koji je postao književnost koja je nastala iz života koji je književnost… To je Knausgaard.