SUZANA BARILAR Da smo mi izbjeglice, bili bismo izgubljeni

Da će izbjeglička kriza postati prvorazredno političko pitanje bilo je jasno još prvog dana, čim su prve izbjeglice s teritorija Srbije prešli u Hrvatsku. Prošlo je od tada točno tjedan dana i dok se situacija s izbjeglicama koliko-toliko normalizirala, ona među najvažnijim političkim akterima postaje sve gora.

Optužbama koje od tada pljušte između vladajućih i glavne oporbene stranke te između Vlade i predsjednice države kao da nema kraja. I ono što je najgore - u cijeloj priči nema nevinih.

Niti se Vlada na pravi način pripremila na mogući izbjeglički val, niti je HDZ uspio suspregnuti svoje najniže političke pobude, već je jedva dočekao priliku da dolijeva ulje na vatru u ionako vatrenoj situaciji, a posebna je priča predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja se prvi dan ponašala kao da je se sve to uopće ne tiče, da bi onda imenovala poseban task force za migrantsku krizu čiji je predvodnik Andrija Hebrang kao prvu mjeru za rješavanje tih problema predložio ni manje ni više nego kaznenu odgovornost premijera.

Umjesto da naši političari, barem u ovakvoj velikoj humanitarnoj krizi koja se već mjesecima događa na europskom tlu, a sada je došla i do Hrvatske, pokažu da mogu naći zajednički jezik - oni nisu nikada bili razjedinjeniji. Strah nas je i pomisliti kako bi se naši političari ponašali da trenutačno našoj državi prijeti neka stvarna ugroza od vanjskog neprijatelja. Vjerojatno bi orkestar svirao (čitaj: političari bi se prepucavali) dok Titanic tone (čitaj: građani proživljavaju katastrofu).

Pogotovo to ide na račun HDZ-a čiji je predsjednik Tomislav Karamarko, koji se ponaša kao da je već pobijedio na izborima, tako došao u Tovarnik da bi spoznao što mu je činiti kada dođe na vlast. I ne bi u tome bilo mjesta kritici, jer naravno da je pohvalio da je i šef oporbe otišao vidjeti stanje na terenu, da smo od njega čuli bilo kakve suvisle prijedloge. Nismo, međutim, ni od Karamarka niti od njegove stranke dosad čuli niti jedan konkretan plan što bi on učinio da je već danas na Milanovićevu mjestu. Osim što bi vjerojatno, baš poput Orbana, Karamarkov glavni operativac Milijan Brkić već odavno rastegao bodljikavu žicu, a pred ljude koji bježe od rata, oružja, stradanja - postavio hrvatsku vosjku. Čekamo još da javnosti otkriju odakle nam par milijuna vojnika za čuvanje više od tisuću kilometara granice sa Srbijom i BiH.

Ostalu strategiju oko izbjeglica valjda čuvaju u tajnom sefu, kao i gospodarski plan, pa tako ne znamo imaju li možda nekakav plan D, ako propadnu planovi A, B i C koje je pripremila Milanovićeva Vlada. Hoće li, recimo, odmah narediti gradnju izbjegličkih kampova, u kojim područjima, hoće li Karamarko kao premijer odmah drugi dan mandata imati sastanak s Orbanom, hoćemo li zatražiti novčanu ili kakvu drugu pomoć EU...

Ništa od toga.

Ali zato već dva mjeseca samo uporno ponavljaju - Vlada radi loše jer nema plan.

Iluzorno je očekivati da će oporba šutjeti na Vladine propuste oko zbrinjavanja izbjeglica, jer je svakome jasno kako su jedva dočekali da im dva mjeseca prije u ruke dođe takvo oruđe kojim mogu lupati po svojim glavnim političkim protivnicima.

Ali određenu su razinu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog situacije u kojoj su se prije svega našli ti nesretni ljudi, ali i naši građani koji su prvi na udaru izbjegličkog vala, mogli ipak malo zadržati.

Barem prvih dana nisu trebali likovati, ako već nisu mogli pomoći.

Istina je da se Vlada, najblaže rečeno, nije nikako pripremila za priljev izbjeglica. Koliko god se sad premijer trudio uvjeriti javnost da je tako, svakome tko prati situaciju u vezi s izbjeglicama jasno je da je istina daleko od toga.

Osim toga upravo je isti taj Milanović krajem kolovoza, kad se jako dobro znalo da će zid na mađarskoj granici biti zaista završen i da se Orban ne šali, potpuno mirno priznao da Hrvatska nema strategiju za izbjeglice jer je nema nema ni EU.

Da ga je sve iznenadilo, potvrdio je i u ponedjeljak navečer kada je izjavio kako je, kada se sve počelo prelijevati u Hrvatsku, rekao: “O, ne! Bože, zašto je to moralo biti tako?”

Nepobitna je činjenica da nitko od Vladinih dužnosnika nije uopće očekivao da će već prvog dana u Hrvatsku ući više od 10 tisuća ljudi. Pa samo par sati prije nego što su izbjeglice počeli stizati, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić i dalje je iznosio svoje preoptimistične prognoze da će u Hrvatsku ulaziti oko 500 ljudi dnevno, maksimalno 1500, te da je Vlada spremna i da ima i plan A i plan B.

I koliko god se naša vlast zaista ponijela humano u cijeloj situaciji i do danas su se stvari ipak posložile te je situacija uz granicu zadovoljavajuća, uz tek manje incidente, ostaje činjenica da je Vlada debelo podcijenila moguću situaciju i da smo u prva dva, tri dana postupali stihijski.

No, unatoč tome teško je opravdati zalaganje predsjednice države da se digne vojska i širenje nepotrebne histerije o tome da su ugroženi i Hrvatska i njezini građani.

Doduše, i ona je malo “povukla ručnu” pa se, nakon što je doživjela oštre kritike, sada pravda da je mislila na angažman vojske u humanitarnom, a ne vojnom djelovanju. Ploču mijenja i njezin povjerenik za izbjeglice Andrija Hebrang koji danas tvrdi jedno, a prije samo koji dan precizno je objašnjavao da bi vojska trebala tijelima fizički prepriječiti put izbjeglicama.

Kaže predsjednica i da je cijelo ljeto tražila sjednicu VNS-a u vezi s migrantima. Zanimljivo. Samo ne znamo kada točno i od koga jer pisani trag o tome ne postoji. Prigovara Vladi i da ništa nije iskomunicirala sa susjedima, kao da je zaboravila da i ona ima ovlasti u vanjskoj politici. Pa je tako i naša predsjednica recimo mogla o migrantima pričati s Angelom Merkel ili možda s nekim iz američke administracije. Zar se nije tijekom kampanje hvalila da ima brojne prijatelje na međunarodnoj sceni?!

No, ne ustručava se dijeliti lekcije Milanoviću da je naštetio diplomatskim odnosima s Mađarskom i Slovenijom, a kad ona na isti način kritizira njemačku kancelarku, onda to valjda ne šteti.

Zaista, nakon svega što su izrekli i pokazali tijekom izbjegličke krize, ne preostaje ništa drugo nego parafrazirati Milanovića: O, ne! Bože, zašto imamo takve političare?