Što je s onima kojima pomoć treba, ali ne mogu doći do nje?

S naslovne strane ovog lista prošle nedjelje smiješila nam se djevojčica velikih smeđih očiju. Zgurana je na jednu trećinu stranice jer naši nogometaši idu na Euro pa su dva znojna tipa koja se grle zauzela dvije trećine prostora. No ipak pogled ne može zaobići njeno dječje lice i dramatičan naslov: Spasite joj život.

Čitamo da je njeno ime Marija Magdalena Harhaj, ima šest godina i dvije teške bolesti. Saznajemo da je jedina na svijetu koja boluje istovremeno od Schimkeovog sindroma i akutne limfoblastične leukemije. A kako naši liječnici s time nemaju dovoljno iskustva, roditelji su potražili pomoć drugdje. Londonska klinika Gosh bila je jedina voljna pokušati liječenje, pa je malena na kemoterapiji i 24-satnoj dijalizi, a čeka je transplantacija koštane srži i bubrega. I bez da znate detalje dijagnoza, ovih par informacija su dovoljne da shvatite kako je toj djevojčici.

Roditelji se s njenom bolešću nose najbolje kako znaju, ali očito ne mogu tu bitku dobiti sami pa su potražili pomoć i novinski tekst je ustvari apel. HZZO podmirit će troškove liječenja i smještaja mame i djevojčice u bolnici. Sada bi i ocu trebalo pomoći da budu što više s njom. Oboje su morali prestati raditi da bi bili uz nju. Nisu njihove muke od jučer. Nakon što dugo nisu uspjeli dobiti svoje dijete, usvojili su ovu djevojčicu koja je prve tri godine provela u domu za nezbrinutu djecu. A sada se teško razboljela.

Pa ipak, u svojoj nesreći, Marija Magdalena imala je sreće prvi put, a ima je i sada. Znajući naš mentalitet, novac za roditelje će se začas skupiti. Barem je tako bilo u brojnim akcijama do sada, sjetimo se samo nedavnog apela za dječaka Šimuna Petra, za malu Milu, ranije za Noru i mnoge druge. Ovaj slučaj doduše nije usporediv po tome što se ovoga puta ne skuplja novac za samo liječenje - pa u tom smislu ni novinski naslov nije odgovarajući jer spašavanje života djevojčice ovisi o liječnicima a ne sredstvima koje će skupiti čitatelji.

Obraćanje javnosti još nikada nije ostalo bez rezultata. Javnost je već naviknuta na medijske apele za pomoć, uglavnom djeci, i rado im se odaziva. Važno je da oni koji su stvarno očajni i nemaju drugog izlaza nego obratiti se sugrađanima preko raznih medija i društvenih mreža, znaju da mogu računati na javnost, tu zadnju instancu za pomoć. Samo problem je u tome da slučaj mora doći do medija i potaknuti pažnju.

Ovakve akcije, osim o ljudskoj solidarnosti i plemenitosti, svjedoče o još nečemu. Naime, zašto se ljudi kod nas u tolikoj mjeri odazivaju pogotovo kada su u pitanju djeca? Sakupljanje pomoći nije tradicija u našoj kulturi, ovakve akcije više su uobičajene u anglosaksonskoj kulturi, pogotovo u SAD-u. Tamo, znamo, postoji drugačiji zdravstveni sistem, odnosno nema opće zdravstvenog osiguranja europskog tipa. Zato je solidarnost zaista nužda. U Europi pacijent očekuje da će problem riješiti u okviru socijaliziranog zdravstvenog sistema. S pravom, jer država za to odvaja novac iz njegovog poreza.

Naši ljudi, iako nemaju tradiciju prikupljanja dobrovoljne pomoći, imaju iskustvo nefunkcionalnog, problemima opterećenog sustava javnog zdravstva u koje se čovjek, usprkos profesionalnosti i stručnosti naših liječnika, zbog drugih okolnosti (siromaštva, loše organizacije, korupcije) ne može pouzdati da će dobiti odgovarajuće liječenje. I zato im se lako identificirati sa svakim pacijentom za kojeg nema dovoljno novca za skupe lijekove ili je potrebna operacija negdje u inozemstvu. Žalosna je istina da svatko sebe ili svoje dijete lako može zamisliti u takvoj situaciji bespomoćnosti. Pa čak i kad HZZO plaća liječenje, roditelji trebaju i dodatnu pomoć koju će sigurno i dobiti.

Ali ima još nešto što u ovom slučaju izbija u prvi plan, takoreći bode oči: sama naslovnica. Činjenica da se upravo ova djevojčica - a ne neka druga, sigurno ima još djece u teškoj situaciji - našla na njoj. Kako se taj listić za lutriju našao baš u njenoj ruci? Ne znači da se nije trebao naći, naravno da jest, jer apel je posljednji izlaz za pomoć i k tome nije lako tražiti novac od drugih. Međutim, teško je ovim povodom izbjeći pitanje: što je s onima kojima pomoć treba ali ne znaju ili ne mogu do nje?

Sa slučajevima gdje je zdravstveni sistem zakazao (ovdje nije), a roditelji su jednako očajni ali nemaju snage, nisu snalažljivi, ne poznaju prave ljude, nemaju pristup Facebooku, ne znaju kome bi se obratili... Hoćemo li za njih reći da jednostavno nisu imali sreće? Kako pomoći takvima? Da bi čovjek dobio zgoditak, ipak treba prvo doći do listića odnosno savjeta kako dospjeti u medije ili pokrenuti akciju pomoći na društvenim mrežama. Pored tolikih dobrovoljnih udruga, mogla bi se neka pozabaviti i time. Nekako se čini da bi, kad već ne ide bez njih, tzv. sreću i slučajnost moglo pokušati barem malo pravednije rasporediti. Jer novinari nisu i ne bi trebali biti socijalni radnici.