Što je prezaduženoj kompaniji trebalo da od Sberbanka posudi 600 milijuna eura i upusti se u ogromnu, ali i izuzetno rizičnu akciju?

U raspletu krize Agrokora, koji će biti učinkovitiji i bolji dogodi li se brzo, ostaje otvorenim još samo jedno pitanje - može li najveća kompanija preživjeti, zadržati svoj status krunskog poslodavca u državi, a da obitelj Todorić zadrži upravljačka prava i, ako ne cijeli, barem većinski udio u vlasništvu. Kratak pregled slijeda događaja može pomoći pri donošenju odgovora.

Za početak, vijest iz veljače 2013. godine: “U novom pokušaju da preuzme slovenski trgovinski lanac Mercator, hrvatski koncern Agrokor otklonit će sve optužbe o prezaduženosti. Kako piše slovenski dnevnik Finance, koji je vrlo zainteresiran za budućnost najvećeg maloprodajnog lanca u Sloveniji, Agrokor bi se prije konačnog pokretanja transakcije dokapitalizirao, a nakon toga bi se koncern podijelio na dvije zasebne cjeline: trgovinu i prehranu”.

Kompanija Adria Retail u kojoj bi bili objedinjeni Agrokor i Mercator nakon nekoliko godina, najmanje tri, najviše pet, najavljivali su tada naši sugovornici iz Uprave Agrokora, bila bi izlistana na burzi. Time bi se ulio dodatni kapital, ali i disperziralo vlasništvo nove tvrtke u kojoj obitelj Todorić namjerava zadržati natpolovični udio.

Danas, kada smo nešto bliže realnosti, znamo da je Agrokor još 2013. bio izuzetno visoko zadužena kompanija i da je upuštanje u najveću transakciju u povijesti koncerna već tada bilo izuzetno rizična akcija.

Znamo i da je, upravo s ciljem da preuzme Mercator, najveću slovensku kompaniju, od najveće ruske banke, Sberbanka, Agrokor posudio 600 milijuna eura (oko 4,5 milijardi kuna, ovisno o tečaju na dan otplate) i da je taj dug u međuvremenu rastao, kao i da je bilo “određenih poteškoća” s ritmom otplate.

Iz Agrokorovih izvješća mogli smo pročitati da je dug kompanije krajem prošle godine dosegao 25,5 milijardi kuna.

Znamo i da kompanija Adria Retail dosad nije izlistala svoje dionice na burzi, a s obzirom na situaciju u kojoj se danas nalazi koncern Agrokor, prilično je izvjesno i da se to neće skoro dogoditi ni s jednim dijelom koncerna.

Kada su međunarodne rejting agencije Agrokoru početkom godine dodatno smanjile kreditni rejting, koji je i prije toga bio ispod niskog rejtinga države, postalo je jasno da je međunarodna financijska zajednica izgubila povjerenje u menadžment najveće hrvatske kompanije.

To je bio i signal da će svako buduće zaduživanje Agrokora biti skuplje i da će uvjeti pozajmica biti teži. Znamo i da se Agrokor i nakon toga već morao zadužiti, danas znamo i da to nije bilo dovoljno.

Pravo na, kako se barem danas čini, završni udarac dobio je Anvar Azimov, ruski veleposlanik u Hrvatskoj, otprije poznat kao diplomat čiji nastupi odudaraju od uobičajene diplomatske suzdržanosti.

Kada je prije mjesec dana objavio da “Sberbank nije zainteresiran za preuzimanje bilo kojeg dijela Agrokora u slučaju da se krediti na vrate i da ni u kojem slučaju ne namjerava ulaziti u vlasništvo ni preuzimati Agrokor, pa ni neke njegove dijelove poput Jamnice”, tom jednom kratkom porukom Azimov je cijelu Hrvatsku, barem kada je riječ o našim bilateralnim odnosima s Rusijom, učinio taocem najveće kompanije i najvećeg poslodavca u državi - Agrokora.

Prilično je jasno da si nijedna Vlada ne smije dozvoliti da je ijedna privatna kompanija dovodi u situaciju u kojoj u pitanje dolaze svi njezini odnosi s drugom najjačom globalnom velesilom.

Kada se velika kompanija sastavljena od brojnih, u velikoj mjeri i zdravih dijelova nađe u krizi vraćanja dugova, kao prvi, najvidljiviji, pa i najjednostavniji izlaz nameće se prodaja kompanije snažnom vlasniku koji će znati i moći riješiti problem financija, spasiti najveći mogući broj zaposlenih i otvoriti novo poglavlje razvoja.

To može biti neka od kompanija u vlasništvu vjerovnika, što bi transakciju učinilo jednostavnijom, a dosadašnje vlasnike oslobodilo tereta dugovanja, ali bez njihove zarade od prodaje.

To, međutim, može biti i bilo koji drugi zainteresirani kupac, dovoljno velik i financijski dovoljno jak da mu se i današnji, dugom opterećen, ali ogroman Agrokor čini dobrom prilikom za ulazak na objedinjeno i kvalitetno umreženo regionalno tržište. U tom slučaju, uz namirene vjerovnike, i vlasnici mogu računati na zaradu od prodaje kompanije koju su izgradili.

Treća varijanta, koja se također posljednjih dana zavrtjela u javnosti, najmanje je vjerojatna nacionalizacija najvećeg dijela koncerna Agrokor.

U tom slučaju država bi preuzela upravljanje koncernom, a dug bi se prelio na sve porezne obveznike. Takav, politički izuzetno nepopularan potez teško bi preživio sabornicu, Vladu bi stavio u izuzetno težak položaj pred građanima, kojima bi morala opravdati tu, za njih skupu akciju spašavanja Agrokora, dodatno bi smanjio ionako loš kreditni rejting države i u projekciji nove Europske unije Hrvatsku bi sigurno svrstao u zemlje na najsporijem kolosijeku.

Jedna je točka ipak zajednička svim navedenim scenarijima spašavanja Agrokora: svaki od njih predviđa uz trenutnu smjenu menadžmenta i relativno brzu promjenu vlasničke strukture kompanije.

U slučaju Agrokora, to podrazumijeva neočekivan, sve donedavno nezamisliv rastanak koncerna s obitelji Todorić. Teško je danas zamisliti Agrokor, ali i Hrvatsku bez Todorića. Još teže, međutim, bilo bi Hrvatskoj bez živih kompanija koje su danas objedinjene pod krovom Agrokora. Taj posljednji scenarij bio bi najveća pogreška.