DENIS KULJIŠ

Što je nacionalni interes oko Ine?

Nacionalni interes je da se, bez obzira na arbitražu, povedu pregovori o budućnosti tvrtke koja je propala ne stoga što su Mađari s njom upravljali, nego upravo stoga što nisu
 Damir Krajač / EPH

Deset dana proveo sam na putu i potpuno se odvikao od hrvatske političke demagogije. U Americi televizija u povodu prijelomnih političkih zbivanja ne traži izjave slučajnih prolaznika i predstavnika “neokupanog mnoštva” (The Great Unwashed). Ne prave se blic ankete po ulicama, ne zapitkuju kumice oko ekonomske ni blago deranžirane očajnike oko unutrašnje politike. Javnosti se ne obraća zastupnik iz Wichite, neki američki Miro Bulj iz kanzaško-srednjozapadne županije, nego isključivo predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, zatim potpredsjednik, predsjednički kandidati te vođe senatske i kongresne većine i manjine. Oni nastupaju u službenom svojstvu i prenose mišljenja stranke. Vlast se ne valja ulicama, ne razvlače je tabloidi, a politiku i ekonomiju ne komentiraju neupućeni, čudaci i zastupnici specijalnih interesa.

Što je izazvalo posljednju krizu hrvatske politike i društva, efemerna drama koju dnevno pobuđuju udarnim vijestima?

Sve je započelo odlukom Vlade da se provede analiza stanja u 54 državne tvrtke koje valja pripremiti za privatizaciju. To je izazvalo krik i bijes svekolike opozicije - SDP ne želi da se provodi bilo kakva privatizacija, jer bi to bacilo loše svjetlo na četiri godine njihove vladavine, kad su čak i deklarativno odsutali od reforme državne ekonomije i čim je otpao liberalni potpredsjednik Čačić, sve se vratilo u zdrave socijalističke okvire, uz poreznu represiju, što bivši ministri danas opisuju kao “razdoblje ekonomskog rasta bez naglih, neopreznih poteza”. Nominalni rast izvoza i industrijske proizvodnje bio je utemeljen na rastu duga, što je, dakle, bio čisti neto gubitak. Profesionalni demagozi među političarima o tome nemaju pojma, a ne znaju ni njihovi birači, dok ih zavisni elektronski mediji koji još žive od prethodnog budžeta podupiru šireći strah od “neoliberalnog kapitalizma”. Ekonomski stručnjaci i normalni poduzetnici, kapetani industrije, točno shvaćaju o čemu je riječ, ali ne mogu doprijeti u javnost, ili je izbjegavaju, jer znaju da se ne isplati baciti pod noge goropadnog mnoštva, raspaljenog političkom propagandom postkomunističkih i nacionalističkih etatista, zagovornika famoznih “nacionalnih interesa”.

Najteži udarac idejama o privatizaciji zadala je “afera Ina”. Objavljeno je da je žena Tomislava Karamarka prije nego što je stupila u brak od tvrtke MOL dobila ugovor za press clipping, koji joj je isposlovao Jozo Petrović, predstavnik mađarske korporacije, iz čega je bilo lako zaključiti da će potpredsjednik Vlade i šef HDZ-a uprijeti sve svoje sile da u zamjenu za obilnu nadoknadu prepusti stranim partnerima tvrtku vrijednu jednu do tri milijarde dolara. Što je odmah pobudilo silnu kampanju na portalima, pa se tvitalo od jutra do mraka, i neumorno fejsbučilo…

Opozicija je zatražila glasovanje o povjerenju Vladi, a Miro Bulj ustao je u obranu nacionalnih interesa, dok se Prgomet zabrinuo, a Peđa Grbin, opozicijski ustavni stručnjak koji pijan pjeva ustaške pjesme, trijezan trezveno zaključio kako između Sanadera i Karamarka nema nikakve razlike, s obzirom na to da su i jedan i drugi naprosto hadezeovci, a oni su, kao što se zna, svi nepopravljivi lupeži, pa bi tu mogla pomoći jedino prosvijećena esdepeovska vlast uvijek spremna da uđe u još jedan ciklus “opreznog razvoja”. Čorbu je još zapržio alarmantnim “elaboratom” o mađarskom lošem upravljanju Inom neki Jasminko Umićević, čovjek kojega je u tvrtku skupa s Ježićem instalirao Linić, kao prononsiranoga “našeg najvećeg stručnjaka za naftu” (Ježić je bio isto takav majstor za plin).

Umićević je od 2000. do 2007. bio direktor neobičnog naftaškog poduzeća u Budimpešti u stotopstotnom vlasništvu Ine. Kakav je ondje mogao razvijati biznis? Jesu li MOL-u prodavali MOL-ovu naftu iz Ine? U svakom slučaju, sudeći po popisu nekretnina u Jasminkovu vlasništvu, bio je isto tako uspješan kao i drugi direktori Ine iz toga doba, koji sad žive u Kensingtonu i na sličnim londonskim adresama u zgradama što su kao spomenici kulture pod zaštitom države...

Što je, doista, hrvatski nacionalni interes oko Ine? Nacionalni interes je da se, bez obzira na arbitražu, povedu pregovori o budućnosti tvrtke koja je propala ne stoga što su Mađari s njom upravljali, nego upravo stoga što nisu, kako se lijepo vidi iz rezultata njihova vlastitog poslovanja te uspjeha slovačke nacionalne naftne tvrtke koju su također preuzeli. Zašto su Mađari dobar partner za Hrvatsku? Zato što drugog nemamo i neće se ni pojaviti, zato što je Mađarska pivot prema ruskim interesima na Balkanu, tržište i prometnica za sutrašnji LNG plinovod, nizinsku željeznicu, riječku luku i obnovu srednjoeuropske ekonomske ekumene pod američkim auspicijem. U taj projekt mogu onda investirati i Kinezi.

Hrvatski je nacionalni interes da skupo proda sve osim 25% dionica u Ini, a sirijska naftna polja ostavi po strani, za budući partnerski dogovor, koji neće biti samo financijske prirode. Isto tako, hrvatski je nacionalni interes da bilo kome proda Petrokemiju, o kojoj ne ovisi slavonska poljoprivreda, kako to tvrdi neupućeni sindikalac kojeg dovuku u nacionalni Dnevnik da svjedoči u blatnjavom džemperu - država ionako sponzorira cijenu umjetnog gnojiva, a jeftinije bi prošla da ga kupuje na tržištu nego pomaže tu propalu, opljačkanu tvrtku.

Ruski je nacionalni interes da se ruski plin za umjetno gnojivo prodaje preko osječke tvrtke PPD koju vodi neki bivši vlasnik pizzerije, prijatelj bivšeg ministra energetike Vrdoljaka, čudesne kadrovske kreacije Ratka Čačića koji se i tu pokazao nepogrešiv u izboru suradnika. U hrvatskom je pak nacionalnom interesu da u plinu, kao i u svemu ostalome, presuđuje tržište, ponuda i potražnja, a ne neke mutne strateške računice i nepronične kalkulacije.

U najvećem je pak hrvatskom nacionalnom interesu da mediji prestanu širiti alarmističku političku propagandu, ignoriraju oportuniste i kombinatore koji love u mutežu što ga sami stvaraju. Izjave zastupnika nisu tema, nervoza koju osjećaju lideri lokalnih hunti koji su se udružili u provizornu stranku i ušli u Vladu, a sad se boje predstojećih lokalnih izbora, njihova su stvar. Ili su u Vladi, kolektivno, ili nisu, a izjave koje šalju svom biračkom tijelu trebali bi upućivati preko lokalnih medija. Recimo, zastupnik Miro Bulj ima na raspolaganju sinjski Radio Hit. Otvorio je Ured Mosta na adresi Tripšalov voćnjak pa se namjerava boriti za interese građana Sinja, Cetinske krajine i cijele Dalmacije koji su, kako kaže, “zaboravljeni i izolirani”. U stvari, do njihova ubavog gradića s vlastitom bečkom jahačkom školom koju plaća država vodi impozantna autocesta sa šest traka kakvu nema ni Njemačka. Iz sinjske srednje tekstilne ratnim putem je u vrhove vlasti osim ljevičarskog ministra Kotromanovića ušao i sam Bulj, tvrdi desničar, koji se izjašnjava za vjeronauk u školama, protiv abortusa te isključivo za heteroseksualnu bračnu zajednicu. Nije za nekontrolirano širenje signala mobilnih mreža. U Saboru traži da pozicije repetitora odobrava - lokalna vlast. Da poslovično poštena i napredna lokalna vlast mora odobriti svaki repetitor, deponij ili, ne daj Bože, odlagalište za nuklearni otpad, Hrvatska bi još bila u srednjem vijeku, a od eterske iradijacije bila bi dopuštena samo blaga emanacija lokalnih marijanskih kultova.

Bulj također podupire omiškog gradonačelnika, zubara Ivana Kovačića, mostovca koji je ustao protiv HDZ-a jer mu se nije svidjelo koga su odabrali za predsjednika svoje stranke u njegovu gradu. Možda bi sad oba ova čestita čovjeka trebali preskočiti u neku drugu vladu, recimo u koaliciju sa SDP-om, pa njih pokušali pridobiti za svoje poštenjačke ideje? Nije rečeno da ih SDP sve takve ne bi i primio skupa s antiaborcionističkim i ostalim konzervativnim stavovima - zašto ne? Za strategiju “opreznog napredovanja” rođenog umjerenjaka Milanovića lako pridobiješ sve političke naivce i uhljebe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. prosinac 2024 02:22