ŠTO JE DOPUŠTENO BANDIĆU, VIŠE NIJE VRDOLJAKU Što smo naučili nakon otkrića Jutarnjeg o novom plimnom valu uhljebljivanja HNS-ovaca

Rijetko se kad u nas posebno reagiralo na otkrića da je u nekoj državnoj ustanovi, agenciji, ministarstvu ili zavodu zaposleno 10, 20 ili 30 članova jedne političke stranke.

A pisalo se o tome često, objavljivani su čak i registri stranačkih javnih namještenika (tko zna bi li sad više zbog GDPR-a to uopće bilo dopušteno). Za tako zapošljavane osobe s vremenom je čak smišljen pogrdan i ne naročito sretan naziv “uhljebi”, koji se proširio toliko da vrijeđa i sve koji su pošteno dobili i savjesno obavljaju poslove na javnim plaćama.

No, uhljeba u onom ružnom smislu riječi doista ima i uhljebljivanje sa svim negativnim konotacijama u ovoj državi ne posustaje pa od toga ne valja okretati glavu. Ovakav poprečni način zapošljavanja čak je i prešutno odobrena praksa, široko toleriran naopaki model napredovanja, sigurno jedan od razloga zbog kojega ljudi napuštaju ugodnu klimu i lijepu državu, tražeći uvjete za pravednije vrednovanje njihova znanja, struka, afiniteta, posebnosti, vještina.

Ipak, nakon dugo vremena, ovog tjedna došlo je do neočekivanog posipanja pepelom, i to zbog otkrića Jutarnjeg o novom plimnom valu stranačkog, u ovom slučaju HNS-ova zapošljavanja u državnom Fondu za okoliš. Tamo je ravnatelj primio svu silu HNS-ovaca, a svakim danom cure novi slični primjeri. Nešto što bi prije vjerojatno prošlo praktično bez komentara, možda s nekim reagiranjem u kojemu bi se objasnilo kako svatko ima pravo na posao, pa i HNS-ovci, ovaj put je procijenjeno dovoljno krupnom nepogodom da se s isprikom jave najodgovorniji ljudi HNS-a i resorni ministar iz Vlade.

Ivan Vrdoljak, predsjednik HNS-a, kadrovske odluke svoga stranačkog kolege Dubravka Ponoša, koji vodi i županijski HNS i državni Fond za okoliš, komentirao je kao slučaj koji “izgleda ružno” te opisao kako je on osobno tom direktoru navodno lijepo objasnio da ne smije činiti takve stvari i da mu je, kao šef stranke, dao sasvim druge radne prioritete umjesto zapošljavanja što većeg broja članova HNS-a.

Iz kabineta ministra Ćorića, koji nije iz HNS-a nego iz HDZ-a, došla je, pak, informacija da se kreće u inspekcijski nadzor u Ponoševu Fondu, no hoće li ta kontrola na kraju protjerati eventualno nepošteno primljene namještenike, to tek trebamo strpljivo pričekati.

Činjenica jest da se nagrađivanje stranačkih ljudi javnim novcem, u vidu zapošljavanja i promoviranja, ne na dužnosničkim, nego na namješteničkim mjestima, onima koja se, dakle, dobivaju na neodređeno vrijeme, dosad nije tretirala, a kamoli komentirala od strane političara kao negativna pojava, kao nešto što “izgleda ružno”, nego uvijek kao logičan način funkcioniranja politike i stranačkih sustava. Otprilike: “Ma što vi, novinari, sitničarite”.

Bilo bi ishitreno prema prvim reakcijama Vrdoljaka ili Ćorića povjerovati da se taj hranidbeni lanac nešto posebno uzdrmao samo zbog još jednog, malo ekscentričnijeg otkrića o obijesnom zapošljavanju. Vjerovati, naime, kako će obijesno zapošljavanje stranačkih drugova najednom ući u praksu politički kažnjivih djela bilo bi zaista naivno. Ili da će namještanje natječaja za poslove u javnim službama odjednom doći pod posebnu prismotru odvjetnika koji su plaćeni da brane državu i javni novac.

Prije će slučaj Ponoš poslužiti samo za kakav interni obračun u koaliciji, toliko da će možda nešto manje haenesovaca u sljedećim mjesecima dobiti poslove, ali u korist pokojeg hadezeovca, bandićevca ili pupovčevca, sigurno ne u korist “države znanja” o kojoj tobože skrbi i na kojoj intenzivno radi, zamislite slučajnosti, baš HNS.

To što su sada morali reagirati i Vrdoljak i njegov kolega Batinić, i to što bi određene posljedice mogao snositi HNS-ovac Ponoš, sve to više govori o tome gdje je HNS došao u piramidi moći i utjecaja, a manje, ili gotovo ništa, o stupnju svijesti u politici o tome koliko je negativno za društvo to što se non-stop spotiče i zapliće u mreže ogavne partitokracije koja je samoj sebi svrha.

Ono što je dopušteno Jupiteru, nije volu, prema tome ono što je i dalje normalno za Bandića, više nije tako jednostavno za Vrdoljaka. Stranka koja se dugo, bezbrižno hranila najslasnijim zalogajima sustava danas jedan dio obroka mora predati jačima od sebe. Iako su apetiti isti, pa i želuci, veličinu i broj zalogaja ipak određuje pozicija u redu za čekanje.

Zato se na slučaj Ponoš može sa sigurnošću gledati jedino kao na simboličan trenutak kad je HNS-u javljeno da se ubuduće naviknu na dječje obroke jer je u novoj raspodjeli odnosa došlo do potrebe da valja bolje nahraniti one koji mogu brže potrčati i iznijeti za HDZ što dulje dionice koalicijskog maratona. HNS se, dan po dan, privikava na trenutak kad će nastupiti teška, restriktivna dijeta, umjesto političkih bakanalija na koje su navikli i tijekom kojih su se bili lijepo podebljali.

Jer da ima ikakvog ozbiljnijeg nagovještaja promjene u smislu postupnog odustajanja od modela otvorenog kupovanja političke lojalnosti, pa ne bi onda usporedo s ovim što se zbiva u Fondu za okoliš neometano i dodatno bubrila Bandićeva smočnica kadrova. Zagrebački gradonačelnik, dapače, baš ovih tjedana do karikature potencira sistem političkog potkupljivanja, izrugujući se svim građanima, pa i onima koji ga podržavaju, i još potkurujući sve to ciničnim napomenama kako u njegovoj gradskoj vladi niti jedan rukovoditelj nije član njegove stranke. Bandić, za razliku od Vrdoljaka, momentalno ne prolazi baš ni kroz kakvu nelagodu u vezi s tim koga će i kako, i iz kojeg političkog razloga, zaposliti bilo gdje na plaći Grada Zagreba, on je čak s tim u vezi razvio i neki poseban humor.

Naravno, Fond za okoliš bio bi, ako ništa zbog aluzije na čišćenje i higijenu, idealno mjesto za početak velike bitke protiv ove izjedajuće društvene ili, bolje reći, društveno-političke pojave. No, čak i ako se HNS-ov okoliš u bližoj budućnosti očisti od tolikog broja HNS-ovaca, teško da ćemo se moći nadati prijelomnom i sistemski novom odnosu prema javnim poslovima i javnom novcu.

Za takvo što valja početi od najjačih, a ne od najslabijih.