I dok nam Karamarko nudi novi “rat”, ni srbijanski političari nisu u lošijoj formi. Retorika devedesetih ponovno je u modi, za sve životne potrebe. Nakon što je 5. kolovoza u Srbiji proglašen Danom sjećanja na prognane Srbe u Oluji, oglasio se i tada aktivni sudionik tih događaja, ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić. “Mi ćemo sudjelovanje u paradi smatrati antisrpskim stavom”, priprijetio je svim stanim predstavnicima koji će se drznuti biti u vojnom mimohodu povodom godišnjice Oluje.
Grčka, IS, Iran, Ukrajina padaju kao snoplje u drugi, treći plan i svi sada raspravljaju o Dačićevom upozorenju. Srbi su se ponovno stavili u središte svega. Povrijeđeni su pa uokolo pišu pisma zbog Rezolucije o Srebrenici. Opet su u poziciji koju vole - svi ih mrze, ali, kako kaže Vučić, pokazat će oni svima, molit ću lijepo, da je Srbija u pravu i da može sama! No, kako je razvidno iz pisma Tomislava Nikolića engleskoj kraljici Elizabeti, pristali bi oni na Rezoluciju, ali dajte opanjkajte malo i druge, kao u onom vicu “šaraj malo”.
Pita tako Nikolić Elizabetu zašto se u toj Rezoluciji ne spominje genocid nad “Židovima, Romima, australskim i sjevernoameričkim starosjediocima te autohtonim narodima Južne Amerike”, tko će pisati rezoluciju za prognane Srbe od Oluje do Kosova. Nikolić je mrtav-hladan svojedobno rekao i da Srbi nikada nikome ništa nažao nisu učinili. Krajem 80-ih i početkom 90-ih bili su samo “banane za rudare Trepče”, “egzodus nakon Oluje” i “zločin Srebrenice na mah”. Tako o Srebrenici zbori Milorad Dodik: “zločin nad Srbima je činjen u kontinuitetu dok je u Srebrenici bio u kratkom vremenu”. No, kako kaže Nikolić, ako su Srbi i napravili kome nažao, spremni su im to oprostiti. Kao u sceni iz filma “Balkanski špijun”: “Đura će ti oprostiti što te tukao”.
Oluja ima svoj kontekst i razlog. Ona je posljedica nečega što je trajalo više godina. Označila je poraz Miloševića u Hrvatskoj. Bili su kasnije i Kosovo i NATO. Bilo je zato što u Srbiji Oluju, Trepču i Srebrenicu ne shvaćaju drukčije nego kao “progon Srba”, a ne razumiju što je dovelo do toga. Nitko se ne želi suočiti sa svojim zlom jer je ono samo nužni odgovor na tuđe, veće zlo. Upravo zato se i ponavlja.