RIMOVANJE

Špijunaže njeguju teroristički ološ

 REUTERS

Tješnja suradnja obavještajnih službi sedmorih članica G7 u svrhu suzbijanja terorizma jedan je od naizgled razboritih zaključaka prekjučer završenog sastanka na vrhu tih zemalja u Taormini.

Uzme li se u obzir koliko su loše surađivali prije lanjskog pokolja u pariškom Bataclanu, omogućivši urotnicima da se kreću od Sirije i Turske do Belgije i Francuske kako su htjeli - zaključak se doista čini razboritim. I više nego razboritim. Umjesto da podatke čuvaju ljubomorno, mareći više za svoj osobni prestiž nego za dobrobit i sigurnost građana koji ih plaćaju, obavještajci su u nekoliko navrata dobrano podigrali i, praktički, otvorili vrata masovnim ubojicama. Ili ih, u najmanju ruku, nisu zatvorili i zakračunali kad je trebalo.

S druge strane, nakon atentata u Manchesteru nakratko je (niti na 24 sata efektivno) prekinuta dugotrajna i tijesna suradnja britanskih i američkih obavještajaca, započeta u širokom obujmu još u počecima američkog angažmana u drugome svjetskom ratu.

Razlog je bio banalan i, zapravo, nedostojan odrasle čeljadi: netko je u američkim službama podatke dobivene u punom povjerenju od Britanaca, dostavljao američkim novinarima, ne mareći nimalo hoće li ti podaci otežati ili kobno ugroziti istragu koju su u Manchesteru i Engleskoj provodili pripadnici raznovrsnih britanskih istražiteljskih snaga, kako obavještajnih, tako i policijskih.

Zvuči apsurdno, ali niz podataka, počev od samog imena i prezimena atentatora, doznavali smo iz američkih glasila, ne samo mi, nego i građani Manchestera. Jesu li američki obavještajci davali novinarima obavještenja da bi računali na protuuslugu? Ili za novac? Ili tek da bi se pravili važni? Vrag će ga znati. Donald Trump je Theresi May u Taormini obećao brzu i temeljitu istragu te kažnjavanje krivaca - ali pitanje je koliko toga mrguda američke službe slušaju, a koliko prisluškuju.

Nije ipak u tome glavni problem. Daleko je opasnije to što pri gotovo svim ovakvim užasnim događajima izlazi na vidjelo da su počinitelji, uključujući i bombaše samoubojice, bili već ranije poznati obavještajnim službama, ali da su one pogrešno procijenile.
Ni razlozi tih procjena - bile one pogrešne ili "pogrešne" - nisu vazda isti.
S jedne strane, jadaju se na glas britanski obavještajci, nema ih dovoljno s obzirom na opseg posla. "S ljudstvom kojim raspolažemo možemo kvalitetno pratiti samo oko 500 ljudi, a signalizirano nam ih je barem 3000 sumnjivih", izjavio je ovih dana jedan anonimni dužnosnik onoga što smo nekad zvali MI5.

Je li zaista tako, ili čovjek u pogodnom trenutku "tuče žicu"? I to je dvojbeno.

S one druge strane, mračnije, izlaze na vidjelo podaci da u nizu slučajeva obavještajne službe tek naknadno, kada su bombe eksplodirale, otkriju da su ih nasamarili upravo njihovi informatori koje su angažirali u redovima "sumnjivaca", da su štitile teroriste vjerujući u njihovu doušničku lojalnost - osobito glupo ako je doušništvo iznuđeno nekom ucjenom, a i vrapci na krovu znaju da je to omiljen način novačenja.

Bili smo tome svjedoci još davno, u Italiji, kada su neofašisti, povezani s obavještajnim službama, nakon pokolja u Poljodjelskoj banci na milanskome Fontaninu trgu 1969 promptno signalizirali policiji da su bombu postavili anarhisti. Policija je dvojicu ščepala i stisla mučenjima. Jedan od njih je podlegao i odletio kroz prozor (navodno živ, navodno slučajno, jer je prozor bio slučajno otvoren u mrzlu maglu u studenome, a njemu je, Pinu Pinelliju, slučajno "aktivno pozlilo", pa se strmoglavio). Trebalo je tri godine da se dozna da su bombu podmetnuli baš ti neofašisti, učlanjeni u antikomunistički "Gladij", u sklopu šire NATO-ve mreže "Stay Behind".

Nešto slično se nazire i u Manchesteru. Ne znamo je li Salman Abedi slučajna pogreška pri transliteriranju, ili pri unosu u matičnu knjigu, ili je formom Abedi namjerno zamaskirano plemensko prezime al-Obeidi, koji je familija nosila i nosi u Libiji, gdje je "šehidov" otac, Ramadan al-Obeidi, poznat ekstremistički faktor, nekada narednik, blizak Muslimanskoj braći, utekao 1991 u vehabijsku Saudijsku Arabiju, a odande u London pa u Manchester, kao već notiran dužnosnik u organizaciji poznatoj Britancima kao Libyan Islamic Fighting Group i povezan s Abu-Anasom al-Libijem, organizatorom al-Qa'idinih krvavih atentata na američka veleposlanstva u Nairobiju i Dar-es-Salaamu. U Libiju odlazi 2008, da bi sudjelovao u rušenju Gaddafija. Salman mu se, s bratom i dvojicom bratića, pridružuje 2011, biva ranjen 2014 pri osvajanju međunarodnog aerodroma u Tripoliju (u sklopu neugodne postrojbe Ansar al-Sharia, čiji su neki članovi 2012 osvojili američko veleposlanstvo i ubili veleposlanika Chrisa Stevensa), pa odlazi na liječenje u Erdoğanovu Tursku, milu majku terorista kada joj to odgovara.

Ako to znaju u Rimu, znali su i u Londonu. Ali bili su lukavi, računajući da će oni izvozati svoje doušnike, ljude koje su opskrbljivali da sruše Gaddafija.

Ima u tim službama i oko njih, eto, i u stranim zemljama svakakvoga manijakalnog ološa (iako ih ondje bar ne imenuju doministrima). Ako službe bezrezervno udruže napore - hoće li i ološ ojačati?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 06:43