Solidarnost građana izraz je nepovjerenja u sustav

Kad je prije tjedan dana Marin Rončević stavio objavu na Facebook nije mogao ni zamisliti kakve će reakcije izazvati. U kratkom tekstu stajalo je da moli pomoć za mlađu kćer, dvogodišnju Milu, koja boluje od rijetkog oblika leukemije. Postoji šansa za liječenje eksperimentalnom metodom, ali trebala bi otputovati u Philadelphiju. Milijunski iznos troška liječenja bio je u tom času samo san, ali očajni roditelji morali su pokušati iskoristiti baš sve mogućnosti da pokušaju prikupiti novac.

Odjek je bio nevjerojatan. Građani kao da su se natjecali u pomaganju, ne samo pojedinci nego i kolektivi, dovijajući se kako skupiti što više novca. Priključile su se javne osobe, sportaši, pjevači, političari. Tih dana ništa, pa ni nogomet, nije bilo važnije od male Mile. Milino liječenje postalo je nacionalni projekt i u tren oka skupljen je novac. I to daleko više nego što je bilo potrebno za njeno liječenje. Ono što zapanjuje jest da se u četiri dana na računu našlo skoro pet milijuna dolara! Kao i u slučaju male Nore Šitum, pomoć nije izostala. Ne izostane nikada u ovako teškim situacijama. Roditelji jedva da su mogli povjerovati ovolikom angažmanu i dobroti ljudi koji kao da su se ujedinili u spašavanju njihovog bolesnog djeteta. Obuzeti emocijama zahvalili su im, obećali da će višak novca, kao i svoj prilog od prodane kuće, staviti na raspolaganje za liječenje druge djece i otputovali s djevojčicom u Ameriku.

Teško da ima išta gore od bolesnog djeteta za koje možda postoji nada u izlječenje, ali je liječenje nedostupno. I mada nikome nije lako izaći s takvim problemom u javnost, želja da spase dijete natjerala je Rončeviće na taj korak. Jer se financiranje eksperimentalnog liječenja u inozemstvu od HZZO-a nije moglo očekivati. I dok su u komentarima jedni bili s pravom oduševljeni iskazanom solidarnošću građana, drugi su iznosili ideje u smislu racionalizacije, npr. da Vlada donese uredbu da se sredstva od naplate prometnih prekršaja preusmjeravaju za liječenje djece ili da se od svake prodane kutije cigareta 10% odmah da za nabavu dijagnostičkih aparata i slično.

Ova izuzetna solidarnost nije slučajna, ona je izraz nepovjerenja u postojeći sustav. Građani su svjesni da su državne institucije neučinkovite, da sredstva postoje, ali se troše neracionalno i da se, umjesto na socijalnu državu, moraju osloniti sami na sebe i dobru volju drugih. Prisjetimo se nedavnog slučaja skupog lijeka Spinraza, natezanja s ministrom, protestnih okupljanja i tekstova u medijima da se nešto postigne. Jedna ideja ministra Milana Kujundžića pokazala je pravo stanje stvari: kad je otvorio račun za donacije za nabavku skupih lijekova, u tri tjedna skupilo se - 27.000 kn! Sigurno ne zbog toga što su ljudi odjednom postali škrti. Naime, na vidjelo je izašlo upravo nepovjerenje u državne institucije - u ovom slučaju u Ministarstvo zdravstva.

Jesmo li nakon više od pola stoljeća socijalne države spali na dobrovoljno skupljanje novca? Zašto ljudi imaju osjećaj da su neki bolesnici zakinuti za liječenje i lijekove na koje imaju pravo? Istina, dobro je činiti dobro - i u Milinom i sličnim slučajevima donacije jesu jedini izlaz. No ipak, u Europi postoji tradicija solidarnosti osmišljena u sustav općeg i obaveznog zdravstvenog osiguranju građana, koja bi svima trebala omogućiti liječenje. Još 1883. njemački kancelar Otto von Bismarck prvi je nametnuo poslodavcima zdravstveno osiguranje za siromašne bolesne radnike - i od tuda je ideja krenula dalje.

Zanimljivo je da su u europskim državama socijaldemokratske i konzervativne vlasti očuvale ovaj sistem zdravstva, koje uz to garantira ravnopravnost u liječenju. Jer ako svi ulažu u to osiguranje, svi imaju jednako pravo na korištenje usluga, naravno u skladu s financijskim mogućnostima države. Naime, uspjeh donacija za Milino liječenje otvara sljedeću dilemu: kako će se provesti djeca čiji roditelji nisu vješti u komunikaciji, možda nemaju kompjutor i potrebno znanje i informacije da bi pomogli svome teško bolesnom djetetu? Jesu li ti mali bolesnici, prepušteni siromašnom zdravstvu, unaprijed osuđeni na gubitak ako javnost ne sazna za njih?

Istina je da Europske države sve više režu troškove za zdravstveno i sva druga socijalna davanja, da privatna osiguranja imaju sve veću ulogu i da se tako približavamo američkom modelu zdravstva u kojem zdravlje pojedinca ovisi o količini novca kojom raspolaže. Jedinstveni europski model solidarnosti sve je više ugrožen. Teški bolesnici poput Mile sve će više ovisiti o milosti dobrih ljudi. No ni svi dobri ljudi u Hrvatskoj, kojih je očito mnogo, ne mogu spasiti sve male i velike bolesnike. Zbog toga ovakav sustav zdravstva i postoji, i dok ga ima treba ga što racionalnije organizirati tako da ljudima ulijeva povjerenje i nadu, a ne odbojnost. Donacije za Milu su neka vrsta zdravstva koje ti isti građani financiraju iz svog poreza, odnosno džepa.