PIŠE INOSLAV BEŠKER

Socijaldemokracija je beskorisna bez naroda

Odmaknuvši se od naroda, svojih birača, socijaldemokrati su se prešli temeljito, ovaj put možda i definitivno
 Damjan Tadić/Cropix

Bez narodne podrške ljevica postaje beskoristan klub - tvrdi Jacques Julliard, a preuzimaju autori i drugdje po Uniji, poput nepoderivoga Eugenija Scalfarija u rimskoj Repubblici. Julliard dokaz nalazi u španjolskim i francuskim socijalistima (koji su pod Gonzálezom odnosno Mitterrandom dominirali), britanskim laburistima, njemačkim socijaldemokratima.

Skrhani odlučnošću i bezobzirnošću Margarete Thatcher, koja je razorila pregovaračku moć sindikata, istinskog oslonca Laburističke stranke, prvi su britanski laburisti pod Blairom odabrali “treći put” ka centru i ka “direktnoj komunikaciji” s biračima, a ne s njihovim organizacijama na kakvoj-takvoj ljevici. Put prema centru je - u reaganomskim uvjetima - pokušao i Schroeder u Njemačkoj, asfaltirajući put prvo Kohlu, pa Angeli Merkel. Pokušao je to u Hrvatskoj Račan, izgubivši slijeva i ne dobivši na centru. Sada to isto čini u Italiji Renzi, naizgled s uspjehom, kojemu pridonosi ne njegova uvjerljivost, nego prestrojavanje na desnici na kojoj opada zavodnička snaga Silvija Berlusconija. Ako je povijesna paradigma i konstanta evropske ljevice baš socijaldemokracija, onda neka nam bude dopušteno podsjetiti da je ona sebi već dvaput sama kopala grob, na isti način.

Prvi put prije nešto više od stotinjak godina, prvo sljedeći nacionalističku paradigmu koja je gurnula Evropu u prvi svjetski rat (što je od nje odalečilo tada još pacifističke boljševike, gurnuvši ih kao sektašenju koje potiče ratobornost), a zatim se odmičući od izgladnjelih masa i maksimalizma peteespeovaca (koji se tada nisu tako zvali, ali ih je bilo, i te kako), što je otvorilo prostor da se nacionalizam unutar socijaldemokracije povampiri u masovni fašizam ( Mussolini), te da se omasovi boljševizam na populističkim krilima, što je tvorilo klizište u krvav staljinizam (koji je na isti način zgriješio trpajući, na VI. kongresu KI, socijaldemokraciju u i fašizam u istu vreću).

Drugi put pod efikasnom smrtnom prijetnjom iz Washingtona, realiziranom kroz Nixonov i Kissingerov krvavi udar u Čileu i smaknućem socijaldemokratskog predsjednika Allendea 1973. (jer je koalirao s komunistima), te kroz ubojstvo talijanskoga demokršćanskog prvaka Alda Mora 1978. (jer je koalirao s komunistima, također), budući da ideološki zaslijepljeni Washington nije bio spreman uočiti da su se evrokomunisti već bili socijaldemokratizirali, osobito nakon traumatske 1956.

Uslijedio je i liberistički val za koji se činilo da daje trajne rezultate i pouzdani rast, pa bi individualni probitak svakog građanina bio u krajnjoj liniji toliki da može zanemariti potrebu za mnogim elementima socijalne države, dakle i investicije u solidarnost - što je potkapalo teren pod svima koji su smatrali da socijaldemokracija u Evropi treba slijediti skandinavski model. Euforija reaganomike i thatcherizma, kao njezina evropskog pandana, puhala je u balon sve dok se nije raspuknuo u dosad najduljoj kapitalističkoj krizi, koja ne prestaje od 2008. U njoj socijaldemokrati nisu uspjeli naći odgovor, tim prije što su tražili samo kratkoročan, do sljedećih izbora.

Logika je stoga bila - i socijaldemokrata i socijaldemokratiziranih postkomunista - tražiti potporu u centru, loviti one glasače koji su ostali siročad bilo stanjenih liberalnih stranaka, bilo demokršćanskog etatizma, dakle loviti nevjerojatan liberalno-etatistički amalgam (Hrvatska je to dovela do karikaturalnih razmjera; tu, uostalom, socijaldemokratski premijer Milanović otvoreno kaže da slijedi liberalan, a ne socijaldemokratski model). Logika je također bila da je sigurnije stranke reorganizirati iz narodnih u monarhističke, s jednim centrom koji određuje liste a time i parlamentarne zastupnike, kako bi parlamentarna stranačka falanga bila monolitnija, homogenija, u okršajima snažnija. Ni to se nije pokazalo istinom: što se više insistiralo na centralnoj disciplini, to su stranke lakše pucale, disidenti su lakše otpadali, njihova sudbina nije zastrašila druge. Naprotiv, otvorio se motiv kasnoga rimskog carstva: tko ubije cara ima više prilike sam zavladati, makar u Galiji, makar u partiji, zapovijedati pri podjeli plijena.

Odmaknuvši se od naroda, svojih birača, u glupom uvjerenju da će on ionako glasati radije za njih nego za desnicu, socijaldemokrati su se prešli temeljito, baš kao i dvadesetih godina (sve do španjolskog rata i samoobrambenog refleksa pučkih fronti), ovaj put možda i definitivno, baš kao i liberalne stranke sredinom prošlog stoljeća.

Odustavši od reivindikacija prava i mogućnosti najslabijih slojeva - na kojima se mjere i prava i mogućnosti sviju - socijaldemokracija je prepustila ljevicu sektašima a narod demagozima, onima koji neosnovano obećavaju sve i odmah.

Tko je bio za centristički liberalni model, glasao je za original, ne za licemjernu kopiju. A tko je bio bliži ikakvoj ideji narodne volje, priključio se populističkim modelima koji su nicali kao gljive poslije kiše, s glasnom retorikom bilo nacionalnoga, bilo regionalnog tipa: Bossi u Italiji, pokojni Heider u Austriji, Le Pen u Francuskoj i Orban u Madžarskoj samo su najeklatantniji. S Putinovom renesansom interesnih sfera, hladnog rata i teritorijalnih sporova pada u vodu floskula o kraju ideologije. Razdor ljevice i desnice opstaje i razvidan je na orijentaciji za ravnopravnost ili neravnopravnost pojedinaca (bez obzira, dakle, na skupne pripadnosti), na orijentaciji za uključivanje ili isključivanje “drugoga” (pripadnika ikakve manjine, imigranta itd.). I dalje vrijedi Bobbiov aksiom “da je ljevičar onaj koji smatra da ljudi imaju više zajedničkoga što ih spaja od onoga što ih razdvaja, dok desničar smatra da je važnije ono što ih razlikuje od onoga što ih objedinjuje”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 13:51