Prošlog tjedna prilično smo se posvetili govoru mržnje. Završilo je to televizijskom raspravom o tome je li sankcioniranje govora mržnje zapravo cenzura. I treba li se bilo što, pa i takav govor, ograničiti, kažnjavati, dokidati. Trebamo li proglasiti ljude odgovornima za riječi kojima se nabacuju po medijima. Krleža je napisao da riječi nisu leptiri i da ih ne možemo hvatati nakon što ih izgovorimo. Riječ bi trebala sa sobom nositi izvjesnu odgovornost. U prethodnom režimu zbog neadekvatne riječi mogli ste završiti u zatvoru. No nemojmo se praviti blesavi i tvrditi da su odvratni ispadi kojima svjedočimo svakodnevno po društvenim mrežama i u komentarima nekakva sloboda izražavanja.
Nemojmo relativizirati govor mržnje i nazvati ga “tek jednim od oblika izražavanja”. Jer on nije puki govor: on je mržnja na djelu i može imati teške posljedice. Nedavno se u Australiji ubila djevojka koju su zlostavljali po društvenim mrežama. Ona se proslavila kao dijete reklamirajući šešire, no nije se lako nosila sa slavom, progonile su je horde mrzitelja, jer ništa lakše nego mrziti lijepu, mladu i slavnu djevojku. Njezin otac odmah je postavio pitanje što činiti s govorom mržnje. Pozvao je sve mrzitelje na njezin sprovod. Pokušao je mržnju dokinuti ljubavlju, što je nemoguća misija. Mrzitelji smatraju da su u posjedu istine.
Istina je jedino što se može i treba relativizirati, a oni koji to još nisu naučili neka svakako pogledaju Kurosawin film “Rashomon”. Istina ne postoji, već samo njezine verzije. Bivajući u posjedu istine, smatramo da imamo pravo mrziti sve koji je ne doživljavaju poput nas. Svjetonazorski se to očitava kao biti “progresivni ljevičar” ili “konzervativni desničar”. U svakom taboru polažu pravo na istinu i na omalovažavanje drugih i drukčijih. Zbog takvog taborskog promišljanja pitanje je trenutka kada će pasti prvi mrtvi.
Međutim, ljudi već umiru svakodnevno kad se u svojim sandučićima sretnu s govorom mržnje. On drugome i ne služi nego ubijanju čovjeka. Nazvati ga “slobodom govora” vrlo je slobodna interpretacija nečeg zloćudnog i - kažnjivog. Pozivati se na režime u kojima čovjek zbog “pogrešne riječi” biva sankcioniran nije u redu. Jer mržnja nije “drukčije misliti”. Ona nije civilizacijski doseg ni manifestacija slobode. Ona nije naše pravo da ubijamo, makar verbalno, one s kojima se ne slažemo.
Civilizacijski doseg trebala bi biti argumentirana rasprava. Civilizacijski doseg trebalo bi biti poštovanje prema svakom čovjeku, čak i onome kojeg ne razumijemo. Civilizacijski doseg nije da vrijeđamo i prijetimo onima koji su za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Niti je civilizacijski doseg prozvati gomilom kretena i budaletina one koji imaju neka pitanja o dotičnoj konvenciji. Nasilje se ne rješava agresivnim ispadima kojima se navodno osuđuju nasilnici. Civilizacijski doseg jest da nasilje više ne bude “kućna” ni “obiteljska stvar”, nego prvorazredni društveni problem. Kao što ni vjenčanje osmogodišnjih djevojčica ne može biti “privatna” ni “obiteljska” stvar, nego svjetski problem, sve dok se i jedno takvo vjenčanje održi. Podržavam sankcioniranje govora mržnje i ne pristajem na njegovu relativizaciju.
Dobro znamo što je mržnja na djelu, kako ona zvuči i kako se manifestira. Marguerite Duras pisala je o tome da je i sam razgovor o seksu svojevrsni seksualni čin, pogotovo ako ga vode osobe koje se međusobno privlače. Isto tako, govor mržnje jest mržnja, a cilj mržnje jest uništiti, zgaziti, ubiti čovjeka. Kamenovati ga riječima. Riječi nisu “samo” riječi, nego su one “čak” riječi. Opasne su i onaj tko s njima barata mora biti odgovoran za njih. Baš kao što i zlostavljač mora snositi posljedice svojeg zlostavljanja. Bez obzira zlostavlja li u svojoj kući, na trgu ili na internetu. Ako je Njemačka uvela najstrože kazne za širenje i podržavanje govora mržnje, ne vidim razloga da ne pođemo za njezinim primjerom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....