USPUTNE ZABILJEŠKE

SLAVENKA DRAKULIĆ Zašto je u bilo kojoj teškoj situaciji ženama uvijek još teže?

Žene spadaju među najteže kolateralne žrtve pandemije koronavirusa, ali su kod nas uglavnom kao takve prešućene
 Duje Klarić / CROPIX

Možda ste prvih dana izolacije pomislili kako je baš zgodno da je cijela obitelj napokon na okupu, da nitko ne žuri, da imate vremena jedni za druge? Doista, rad od kuće mnogi su u početku doživjeli kao praznike. No to nije dugo trajalo. Jer trebalo je početi raditi u uvjetima koji nisu baš idealni. K tome, ovi uvjeti - ovo vas vjerojatno neće iznenaditi - nisu isti za muškarce i žene. Žene naime uz svoj posao imaju još i deset drugih, od pomaganja djeci oko online škole, do održavanja kuće i kuhanja - nabrojimo samo tih par “uobičajenih” ženskih poslova koje više nitko ne računa, pa ni one same.

Izgleda da su žene otpornije i bolje preživljavaju bolest, ali nije svejedno kako preživljavaju i je li možda virus prema njima ipak nepravedan. Nedavno Washington Post u dodatku “The Lilly” piše o ženama na sveučilištima koje u vrijeme epidemije isporučuju manje tekstova nego obično - dok njihovi muški kolege pišu 50% više!

Zbog toga dolaze u lošiju poziciju kad se radi o napredovanju u karijeri. Naravno, zaključak je da epidemija korone ima “disproporcionalni efekt” na žene. To se zove productivity loss i na njega upozoravaju ne samo rektori sveučilišta nego i urednici znanstvenih časopisa. Urednica British Journal for the Philosophy of Science Elizabeth Hannon kaže da ovako što još nije doživjela.

Zašto baš znanstvenice i da li samo one? U čemu je uopće posebnost toga posla? U tome da su u izolaciji žene kao i muškarci prisiljeni raditi odnosno pisati kod kuće. Međutim i u ovoj vrsti rada postoje nijanse, neki poslovi zahtijevaju više koncentracije od drugih, neki su manje, a neki više rutinski i birokratski.

Ali bez obzira o kojoj je znanosti riječ - od fizike do politike - u izolaciji žene imaju manje vremena za pisanje. Kad su oboje kod kuće, muškarci ipak nađu vremena za pisanje, a žene ne. Zašto baš žene gube u toj utakmici? Radile one u znanosti ili negdje drugdje, žene ipak odrađuju više poslova u kući, oko djece, čišćenja, nabave, kuhanja. Bolja organizacija? Partner koji više surađuje?

Sve to sigurno pomaže, ali na kraju krajeva one ispadnu gubitnice jer njihov dan prekratko traje. To je ozbiljan problem u svijetu akademske kompeticije i nema sumnje da bi se naše znanstvenice također složile s američkima jer i pred njima stoje isti zadaci, od brige oko djece do pisanja. Ali nije to jedini problem koji pogađa žene u doba korone.

Već vrlo rano u toku epidemije pojavile su se vijesti o porastu obiteljskog nasilja od kojeg, pogađate, najviše stradaju žene. Ne morate biti previše maštoviti da zamislite situaciju. Obitelj dan za danom provodi zatvorena s nasilnikom koji frustracije izolacijom nema gdje drugdje iskaliti nego na vlastitoj obitelji, a ona u vrijeme ograničenja kretanja niti može niti ima kuda pobjeći. Što je najgore, ako je 24 sata zatvorena sa zlostavljačem, žrtva nema mogućnosti pozvati u pomoć.

Vjerojatno je stoga da će u ovom periodu prijava biti manje - ali ne i nasilja. Kod nas policija kaže da nisu primijetili porast prijava pa Hrvatska nije uvela ni nikakve posebne mjere za pomoć žrtvama u doba epidemije. Francuska im je recimo omogućila smještaj u hotelu - omogućena im je pomoć pa je i porast prijava u toj zemlji 36% veći.

Kako piše Faktograf, i u Francuskoj i u Španjolskoj, gdje su već tri žene izgubile život, moguće je nasilnika prijaviti i u ljekarni. Države se na razne načine dovijaju kako im pomoći, a kod nas resorno ministarstvo ne iznosi ni podatak koliko ima mjesta u sigurnim kućama. Aktivistkinje upozoravaju i da se žrtve kod prijema u sigurnu kuću ne testiraju na koronu, što može dovesti do širenja zaraze.

Žene spadaju među najteže kolateralne žrtve pandemije koronavirusa, ali u Hrvatskoj su uglavnom kao takve prešućene, tvrdi Lana Bobić, aktivistica iz Zagreba koja ima bolji uvid u stanje “na terenu” od policije (koja nema dovoljno ljudi). I naravno da se to policiji u doba epidemije čini kao - manji problem. Manji problem? Evo što predviđa Agencija Ujedinjenih naroda za spolno i reproduktivno zdravlje (UNFPA): svaka tri mjeseca restriktivnih mjera mogla bi rezultirati u 15 milijuna slučajeva obiteljskog nasilja više nego inače!

Ako ste pomislili da je tu kraj razlikama - nije. Ima još, jer pored nasilja i zastoja u karijeri, žene širom svijeta dodatno ne mogu ni do kontracepcije ni do ginekoloških zahvata, iz straha od zaraze ili zbog toga što su zdravstvene usluge fokusirane na epidemiju. Ista UN agencija to naziva katastrofom u sjeni koja produbljuje postojeće nejednakosti: “Istražitelji predviđaju da će 44 milijuna žena u 114 država u razvoju izgubiti pristup kontracepciji, što bi moglo dovesti do milijun neželjenih trudnoća ako će restriktivne mjere trajati tri mjeseca.”

Nažalost, iako je situacija nova, ništa od ovoga nije novo. U bilo kojoj teškoj situaciji, ženama će uvijek biti barem malo teže.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:21