USPUTNE ZABILJEŠKE

SLAVENKA DRAKULIĆ Dogodilo se i ono na što su razumni upozoravali: izjednačavanje izbjeglica i terorista. Nije važno što ti ljudi i sami bježe od terora

 Vlado Kos / Cropix

Već ste uplatili novogodišnji aranžman u Parizu - pet dana u hotelu u centru grada, proslava uključena u cijenu, a tek rasprodaje! Veselite se tome već pola godine. Ali sada ste u dilemi: otkazati ili ne? A ako ipak otputujete - hoćete li ići u restorane, na koncert, na utakmicu, u metro?

Niste jedina osoba koja na ovaj način reagira na strašne posljedice terorističkog napada u Parizu. Niti je samo Pariz u pitanju, a Francuzi jedini koji se osjećaju ugroženima. U tjedan dana strah se proširio Europom poput požara. A sudeći po uvjeravanjima kako je Hrvatska sigurna zemlja, kao da se bilo tko može obraniti od napada bombaša-samoubojica - stigao je i do nas.

Poznajem taj osjećaj panike kad ti se čini da opasnost vreba sa svih strana. Putovala sam avionom iz Amsterdama odmah nakon rušenja “blizanaca” u New Yorku 2001.

U avion je ušao i crnomanjasti mladić odjeven u dugačku bijelu halju, s pletenom bijelom kapicom na glavi i obrastao u bradu. Nije moglo biti sumnje u njegovu vjersku pripadnost.

Putnici su njegov ulazak popratili pogledima u kojima se ogledao ne strah, nego panika. Mladić je sjeo pored mene i, ignorirajući poglede, izvadio knjigu pisanu arapskim pismom i počeo čitati. Činilo mi se da u avionu tokom leta vlada neuobičajena tišina. Naravno da je i meni kroz glavu prošla pomisao: je li ovo kraj?

Cijeli let prosjedila sam pored tog mladića posve ukočena, stisnutog želuca. Poslije sam se zasramila svoje sumnjičavosti prema čovjeku koji ničim, osim izgledom, nije izazvao sumnju. No moj je strah bio jači.

Tragedija u Parizu ima isti učinak, a posljedica je širenje psihoze. Čini se površnim baviti se običnim životom u tom gradu, razmišljati o večeri u restoranu, koncertima ili predavanjima, čak o putovanju podzemnom željeznicom - ukratko, normalnom svakodnevicom, dok je normalnost suspendirana. No jedini otpor teroru i kaosu je ustvari tvrdoglavo živjeti kao do sada. I pored toga da je, kao reakcija na psihozu, munjevito uvedeno izvanredno stanje, pored policije i vojske na ulicama, zatvoreni muzeji, odgođene utakmice i zatvorene granice...

Naravno, ove mjere poduzete u ime sigurnosti znače ograničenje slobode kretanja. Rezultat terorističkog napada su poginuli i ranjeni, ali i svi oni koji su, uz to što su zastrašeni, sada i žrtve ograničenja koje nameće izvanredno stanje. ISIL želi izazvati paniku i izazvao ju je. Uspjela je misija terorista da nije dovoljno ubijati, nego širiti osjećaj da nitko nigdje nije siguran. Nesigurnost, osjećaj izloženosti i ugroženosti teško je suzbiti i pitanje je hoće li tisuće policajaca i vojnika biti dovoljne da ga ublaže. No većina građana, čini se, rado pristaje na ograničenja u ime veće sigurnosti ili iluziju veće sigurnosti. Za sada, bez veće zabrinutost javnosti.

Dogodilo se i ono na što su svi razumni upozoravali da se ne bi smjelo dogoditi, naime izjednačavanje izbjeglica i terorista. Nije važno što ti ljudi i sami bježe od terora. Nema veze što je većina terorističkih činova (London, Pariz, Kopenhagen) djelo domaćih jihadista, neovisno o asimilacijskom ili integracijskom načinu života. Sigurno, i među izbjeglicama ima sumnjivaca. Ali reakcija građana je sumnja u sve koji su drugačiji, a izbjeglice su naravno najpogodnije. Kad zavlada iracionalnost i prevladaju osjećaji, uzaludno je apelirati na razlikovanje.

Nema sumnje da sada slijede mjere usmjerene ograničenju ulaska. Izbjeglice koje su ušle prije bit će zbrinute, ali će ostati sumnjivci od kojih će ljudi zazirati. One koji su na putu, ne čeka više dobrodošlica. I tako su teroristi jednim udarcem postigli tri cilja: masovna ubojstva, širenje straha i sumnju u izbjeglice, tj. ksenofobiju.

Sudeći prema prvim znacima, europski odgovor na teror bit će zatvaranje. Od podizanja zidova i djelomičnog zatvaranja granica do strogih kontrola, tj. barem privremenog suspendiranja Schengena ne bi li se smanjio i kontrolirao priljev izbjeglica - do zakona i propisa koji uvode kontrolu samih građana. Uzlaz desnih partija ne treba posebno naglašavati.

Koliko će dugo trebati Francuskoj, a možda i drugim zemljama da donesu zakon sličan Patriotskom aktu? U samo 43 dana nakon 9/11, u želji da se umiri građane, u SAD-u donesen je zakon kojim se ograničavaju građanska prava i slobode i koji je nakon 14 godina još uvijek na snazi (pitanje koliko je SAD, odnosno Europa, svojom politikom na Bliskom istoku izazvala sve ovo, nije predmet ovog teksta).

Objavljen je rat terorizmu, odnosno ISIL-u. François Hollande napao je odmah, a pridružuju se i Rusija i SAD. Nakon toga, ni ostatak Europe nije više u istoj situaciji. Htjeli mi to priznati ili ne, Francuska u ratu znači i Europu u ratu. Da se vratimo banalnoj svakodnevici: kao i u svakom ratu, uobičajen način života od odlaska na posao do odlaska na utakmicu ili na put, trpi najviše. Jer rat je nemoguće voditi samo na neprijateljskom terenu, pogotovo ako se radi i o svjetonazorskom ratu kojem je neprijatelj europski sekularizam, sloboda i demokracija. Zato je teško vjerovati da će teroristi ubuduće uzeti u obzir europske podjele i poštedjeti terora zemlje koje se nisu pridružile bombardiranju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 00:49