U trenutku pisanja ovog teksta, na Dan žena 2019. godine, 39.900 osoba u ovoj zemlji priključilo se Facebook grupi #spasime koja traži učinkovitiju zaštitu za žrtve obiteljskog nasilja, strože kazne za zlostavljače, žele društvo koje iza rečenice o nasilju ne priznaje ni jedan “ali”.
Umorni od vijesti o tragedijama koje su mogle biti spriječene, administratori i članovi grupe najavljuju veliki prosvjed koji će se održati sljedeće subote, 16. ožujka, na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava.
Da nešto u našem društvu nije u redu s kažnjavanjem optuženih, pa čak i osuđenih nasilnika, ali i s tretmanom samih žrtava nasilja, vidjelo se svaki put kad bi uz vijest o tragičnom slučaju stajalo da je počinitelj već prijavljivan policiji, da su u sustavu, bio on pravosudni, onaj za socijalnu skrb ili pak zdravstveni, bili upoznati s prijetnjama koje je nasilnik kasnije i ostvario.
Jedna od posljednjih, nezamislivih tragedija, u kojoj je rastrojeni otac na Pagu s balkona bacio svoje četvero male djece, bila je okidač producentici i scenaristici Jeleni Veljači da pokrene akciju koja je u samo nekoliko dana poprimila razmjere kojima se ni ona sama nije usudila nadati.
S glumicom Amandom Prenkaj još je nakon slučaja “Daruvarac” komentirala da bi trebalo izaći na ulice. A onda je stigla nova horor vijest.
- Kad se dogodilo ovo na Pagu, u prvi mah nam je to djelovalo kao potez luđaka. Ali kad smo saznali da je obitelj “korisnik usluga centra”, kako je to definirala ravnateljica Burčul, odnosno da su u sistemu i da je jedno starije dijete već izdvojeno iz obitelji, shvatile smo da je zaista krahirao sustav – rekla je prije nekoliko dana Jutarnjem Jelena Veljača.
Facebook grupa #spasime okupila je golem broj ljudi, i iz javnog života i običnih građana povrijeđenih nepravdom, koji traže bolju zaštitu onih najslabijih među nama koji su gotovo sasvim nezaštićeni. Postala je glas onih koje su godinama uvjeravali da im je bolje šutjeti.
- Radim ovo u ime sve djece i svih žena koje smo propustili spasiti – napisala je u grupi inicijatorica akcije Veljača.
Zid grupe postao je mjesto za ispovijesti žena koje su same bile žrtve nasilja, koje su prošle kroz sustav koji za njih nije imao razumijevanja, kojima su govorili da je “to tako u braku”, ne točno tim riječima, ali na milijardu više ili manje suptilnih načina.
Jutarnji je kontaktirao sa šest žena koje su prošle pakao obiteljskog nasilja, a na mjestu na kojem su tražile pomoć i izlazak iz tog pakla nisu dobile zaštitu i sigurnost koju su očekivale. Plakale su s nama, iskreno nam prepričavajući detalje svojih teških života, sve kako bi nekome pomogle da ne prolazi isto što i one.
Svima smo im zaštitili identitet, promijenili dob i mjesto u kojem žive. Njihova imena i tako nisu važna. Važna je poruka: spasimo one koje još možemo!
#spasime1
Pretukao me u zaključanom autu. Završila sam u Dubravi i na Rebru. U modricama. U grlu mi je pukla žila
U braku sam bila 12 godina. Udala sam se sa 18, iz grada sam otišla na selo. Prihvatila sam to, prihvatila sam sve što dolazi uz život na selu. Rodila sam dvoje djece. Sve je počelo nakon rođenja prvog djeteta. Dok smo hodali, nije pokazivao nikakve znakove agresivnosti, nije bilo ni povišenih tonova, ni alkoholizma, ni ičega takvog. Ali nakon poroda on je počeo piti, bio je pijan svaki dan preda mnom. Odlazio je u kockarnice, doma je vikao i vrijeđao me svakog dana.
Svekrva, koja je živjela s nama, govorila mi je da žena mora šutjeti. Moja mama mi je govorila da će proći, da ostanem u braku, iako se ona rastala kad sam ja bila dijete. Ja sam čekala, mislila bit će bolje. Ali nije, postajalo je sve gore i gore.
Otvorila sam svoju pečenjaru, a on je uzimao od mog prometa i trošio na alkohol i kockarnice. I dalje je gomilao dugove.
A onda me pretukao u zaključanom autu. Završila sam na pretragama u Dubravi i na Rebru. Bila sam u modricama, natučena, a u grlu mi je pukla žila. On je za to dobio 15 dana zatvora. Zvala sam ja i prije policiju više puta. Došli bi, odveli ga, dobio bi novčanu kaznu, došao bi doma i sve ispočetka. On je inače vojno lice, bio je zbog ovoga i na vojnostegovnom sudu, ali dobivao bi samo novčane kazne.
Dok je bio u zatvoru, otišla sam k mami, a ona mi je rekla da mu se vratim. Imala sam tada malu plaću, bojala sam se da će mi Centar za socijalnu skrb uzeti djecu. Vratila sam se. Živjela sam dalje tamo, ali nismo razgovarali. Zapravo, ili je bila šutnja ili svađa i vrijeđanje. Razvod sam pokrenula 2015. godine. Centar nikad nije ni spomenuo ni savjetovao da mene i djecu smjeste u sigurnu kuću, a ja nisam znala da je to opcija.
Početkom ove godine dobila sam posao s boljom plaćom, našla sam stan i odselila se, ali djeca su ostala kod njega. Oni su tamo navikli, a on im je govorio da nikamo ne idu. Zato su i ostali. On je veliki manipulator, ali prema njima nikad nije bio nasilan, oni su ‘’samo’’ slušali viku i vrijeđanje mene. Znali smo tada, dok sam još bila tamo, djeca i ja po hladnoći, kiši i snijegu šetati po selu samo da ne slušamo njegovu galamu i razbijanje.
Centar sada prati slučaj, jedna od socijalnih radnica je izjavila da se ona baš ne slaže s time da djeca ostanu, ali, kao, “hajde pa ćemo vidjeti”. Dogovor je da dolaze svaki drugi vikend k meni, i dvaput tjedno. Ako se bude toga pridržavao, u redu, ali da sam tada znala, da sam znala da mogu ići u sigurnu kuću, uzela bih djecu i otišla dok su još bila mala.
Umjesto da Centar štiti majku i djecu, oni vam prijete da će vam uzeti djecu. Pa nije majka kriva što se otac tako ponaša! Zato žene šute.
#spasime2
Otac me pokušao silovati, što je spriječio moj brat koji ga je udario žaračem. Onda smo pobjegli na policiju
Nasilje je moja svakodnevica otkad sam se rodila. Doslovno. Tata je tukao mamu, zbog čega se ubila kad su mi bile četiri godine. Ja sam ta koja ju je pronašla. To me obilježilo za cijeli život. Sestra, brat i ja ostali smo s ocem koji se nije mogao brinuti za nas, pa smo smješteni u dom. Otac nas je posjećivao i odvodio na vikende i praznike. Sestru je otac silovao, zbog čega je osuđen na godinu dana zatvora, a zbog dobrog je vladanja izašao nakon šest mjeseci. Nastavio nas je posjećivati, i dalje je bio naš skrbnik. Nas su prebacivali iz doma u dom, a njega smo povremeno viđali. Imala sam 11 godina kad su me poslali s njim na praznike. Pokušao me silovati, što je spriječio moj brat koji ga je udario žaračem. Zajedno smo pobjegli na policiju.
Ništa mu se nakon toga nije dogodilo. Tko zna što je bilo s našom prijavom?
Ja sam odrastala, postala tinejdžerica, i dalje sam za sve trebala njegov potpis: za osobnu, za školski izlet, maturalac... A nisam ga više mogla vidjeti, ono što mi se dogodilo obilježilo me i upala sam u loše društvo, i sama postala problematična.
Sa 18 godina kao domsko dijete nemate nikakvu budućnost, nemate obitelj, posao tek tražite, a u sustavu više nema za vas mjesta jer ste punoljetni. Ja sam izašla iz doma i uselila se k svom prvom mužu, s kojim sam odmah zatrudnjela. Tijekom trudnoće me šamarao, udarao u trbuh, nabio me u zid, držao mi ruke na leđima, jednom me, sjećam se, trudnu istukao pred šestero ljudi na Ribnjaku.
Inače otprije ima presudu za nasilje, znaju u policiji tko je.
Pa ipak, od trenutka kad sam zatražila pomoć, svi su bili na strani oca mog djeteta. On je bio iz fine obitelji, a ja domsko dijete bez krova nad glavom. Ostala sam bez skrbništva jer nisam imala novca ni riješeno stambeno pitanje, morala sam pristati na to zbog djeteta.
Danas sam u sretnom braku, imam još troje djece, ali znam da sam cijelo vrijeme pod povećalom sustava. Naime, i moj suprug je domsko dijete koje je mama mlatila do krvi i koja je ostavila svojih šestero djece u domu i otišla u Njemačku. Zato idem redovito psihijatru i testiram se da dokažem da nisam na drogama.
Čekaju moj prvi kiks. Neće ga dočekati. A mom prvom mužu i mom ocu previdjeli su i prvi, i drugi, i treći...
Koga onda ovaj sustav štiti?
#spasime3
Bio je bos pa ga nisam čula. Primio me za vrat. Onesvijestila sam se. Djeca su bila na vrhu stepenica i vrištala
U Hrvatsku sam iz Bosne došla kao izbjeglica. Supruga sam upoznala ‘96. i sve je bilo u redu do 2002. godine, kad on nije počeo piti poskrivećki. Onda bi ga obuzeo bijes. Sjećam se, to je bila prva i zadnja scena da sam se raspravljala s njim. On je gledao TV, a ja sam nešto radila u kuhinji. Bio je mrzovoljan, dobacivao mi je nešto, a ja sam mu odgovorila. Tad sam osjetila da se nešto dogodilo, kao da se promijenila atmosfera u sobi. Krenula sam stepenicama na kat, a on me zaskočio. Bio je bos pa nisam čula da je iza mene. Primio me za vrat i oborio me. Gotovo me udavio i ja sam se onesvijestila. Djeca su bila na vrhu stepenica i vrištala. Kad sam došla k svijesti, vidjela sam da stoji iznad mene, ali nisam razumjela što mi govori. Poslije sam shvatila da bih uvijek u takvim situacijama “izgubila” sluh. Kad bi se otrijeznio, onda bi se pravio da ne zna što se dogodilo. Bilo je situacija kad je stvarno bio besvjestan i tad sam se bojala da će ubiti mene i djecu. Svekar i svekrva stajali su na njegovoj strani i govorili mi da sam ja njega izabrala, pa neka ga ostavim ili trpim.
To je trajalo gotovo tri godine, a onda se nešto prelomilo u meni. Uzela sam djecu, došla sam na policiju i rekla im da bih ja sebe prijavila jer sam uzela djecu. Otišla sam u socijalnu službu i prijavili su me u SOS kuću. Bila sam tada i kod psihijatrice kako bi mi pomogla da se nosim sa stresom, a ona mi je samo prepisivala lijekove. Sa mnom je razgovarala telefonski i te terapije su bile nesuvisle. Nekoliko godina poslije saznala sam da je alkoholičarka.
Nakon nekog vremena policija je došla po mene. Suprug me prijavio da sam otela djecu i da ih namjeravam odvesti iz zemlje. Srećom, imala sam odvjetnicu koja mi je savjetovala što da radim. Tada sam pokrenula postupak razvoda braka i optužnicu protiv zlostavljanja. Dobio je dvije godine uvjetno, a ja sam dobila skrbništvo nad djecom.
#spasime4
Jednom je u kući zatočio mene i dijete. Dan i pol nismo mogli izaći. Dok se konačno nije smilovao
Sjećam se kao da je bilo jučer, bila sam trudna 16 tjedana kad mi je stavio nož na trbuh. Nije to bilo prvi put da je agresivan, oduvijek je na svaku raspravu reagirao burno, s njim se nije moglo razgovarati. Ali tada sam prvi put shvatila da mu neće biti strano nasilje ni prema djetetu, a bilo mu je uobičajeno nasilje prema meni. Nastavio je biti nasilan tijekom cijele trudnoće. Nastavilo se i nakon što sam rodila.
Više je puta izbacio mene i dijete usred noći iz kuće, a jednom nas je prilikom u kući i zatočio, dan i pol nismo mogli izaći, ostali smo zaključani dok nam se on nije smilovao i otvorio nam vrata. Nebrojeno puta me udario, gušio me, udarao po rukama i nogama, grizao...
U jednom nasilnom ispadu bacio me na pod i udarao nogama, pozvala sam policiju. Što se dogodilo? Oboje smo privedeni, a dijete je završilo u domu. Tada sam po dolasku policije tražila liječničku pomoć, no nisam je dobila, a nikad nisu uzeli ni moj iskaz o tome što se dogodilo. Imala sam fotografije nogu punih modrica, nitko ih nije htio pogledati. Prijetnje i vrijeđanja koja sam snimila nikad nisu ušle ni u jedan zapisnik jer su snimljene bez njegova dopuštenja, štoviše ukazano mi je na to da sam snimanjem počinila kazneno djelo.
Da se razumijemo, on otprije ima prijave za nasilje, a ima i problem s narkoticima. Pa ipak, od prvog trenutka kad sam počela prijavljivati nasilje i kad se uključio centar za socijalnu skrb imala sam dojam da mene demoniziraju, a njega predstavljaju kao uzornog oca. Mislim da je to zato što je iz “dobre” obitelji, ima i veze u vrhu policije i vojske.
U međuvremenu smo se rastali, no imamo ravnopravnu skrb. Ja sam i dalje stalno pod nadzorom centra za socijalnu skrb, a kod njega nisu bili ni jednom. Otvoreno su mi rekli: “Nama on ne izgleda kao nasilnik. Budite sretni, on je divan otac jer plaća alimentaciju.”
Danas, s obzirom na to da imamo ravnopravnu skrb, dijete s njim provodi vikende i praznike. Bivši suprug meni ne kaže ni gdje su ni što rade, ne da mu da mi se javi. Centar za socijalnu skrb kaže da i ne mora. Mene ovaj sustav nije zaštitio. Nadam se da će barem zaštititi moje dijete.
#spasime5
Već 4 godine ne živimo skupa. Ali provalio mi je u stan, porazbijao prozore, odnio sve
Sve se činilo u redu dok nismo dobili dijete. Tada sam saznala da ima tešku psihičku bolest koju mi je prešutio, kao i da je na svoju ruku prestao piti lijekove. Predlagala sam mu da ide k psihijatru, da drži to pod kontrolom, no nakon toga je sve eskaliralo.
U njegovu stanju, rekla mi je psihijatrica, on ni slučajno ne bi smio uzimati opijate. A on je ovisnik o kokainu, puno pije, i tada postaje agresivan. Gušio me dok sam držala dijete u rukama, našli smo ga mrtvog pijanog i drogiranog na podu, gurnuo me s djetetom u rukama, udarao me čime je stigao...
Zajedno ne živimo već četiri godine, a od prošle smo razvedeni, sada se borimo za skrbništvo. U tom mi je razdoblju provalio u stan, porazbijao prozore, odnio sve iz stana... Danas je na cesti, nema posao, stan, sve troši na drogu i alkohol. Zbog svega toga ja tražim da budem jedini skrbnik djetetu, kojem ću dopustiti da viđa oca ako ono samo to ikad poželi.
No što se događa nakon toga?
Od prvog trenutka kad sam zatražila zaštitu sustava tretirali su mene kao kriminalca. Pravnica u centru za socijalnu skrb rekla mi je da “ne vidi problem” i da ona “ima stotine takvih slučajeva”.
Za oduzimanje skrbništva mom bivšem suprugu rekla je da treba “konkretan događaj”. Koji događaj? Da me ubije?
Moje dijete nema dokumente jer moraju oba roditelja potpisati da ih dobije. Što kad još poraste pa bude trebalo druge potvrde i pristanke? Da ga tražim po ulicama da potpiše i riskiram da me prebije?
Gdje je tu interes djeteta? Zašto nas sustav ne zaštiti prije “konkretnog događaja”?
#spasime6
Priznao je socijalnoj radnici da je tukao mene i kćer, ali skrbništvo su dali njemu
Ja sam imala kćer iz prvog braka, a s njim sam dobila još jedno dijete. Agresija prema meni i mojoj starijoj kćeri bila je svakodnevna. Nju bi premlatio ako je došla kući sa slomljenim kišobranom, ako bi našao papirić od bombona na kauču, mene je tukao ako ne bih odmah oprala suđe...
Često me tukao i pred djecom, uvijek zato što nisam, po njegovim standardima, nešto dovoljno dobro napravila. Ponudila sam rođakinji da dođe po pomoć ako joj ikad nešto zatreba, izudarao me nogama jer što ja imam na svoju ruku pozivati ljude kući. Psihičko maltretiranje i vrijeđanje od njega, ali i njegovih roditelja, bilo je svakodnevica.
Ja sam od svoje plaće podmirivala režije i kupovala sve za djecu. Na što njegova plaća odlazi, nikad nisam znala. To je bilo njegovo i nisam imala što o tome pitati. Jednom sam ostala bez novca i prodala nešto obiteljskog zlata. Prebio me i sa starijim djetetom izbacio iz kuće. To je bio trenutak kad nisam više mogla, odlučila sam otići. Morala sam to učiniti radi svoje djece. Tada mi je uzeo mlađe, naše zajedničko dijete i nije mi dao da ga vidim mjesec dana.
Prilikom rastave bio je na vještačenju i nalazi su pokazali da je agresivan, a pred socijalnom radnicom je čak priznao moje optužbe da me tukao, kao i moju stariju kćer.
“Ali mlađu nisam”, rekao je. Unatoč tom priznanju, skrbništvo nad našim zajedničkim djetetom pripada njemu.
Mene sustav nije zaštitio, stao je na stranu zlostavljača. Možda još može zaštititi moje dijete.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....