LEGENDA O LEGENDI

ŠERBEDŽIJA UOČI NASTUPA U ZAGREBU OTVORIO DUŠU ZA NEDJELJNI 'Arsen me najviše gurnuo u muziku. Znao mi je reći: gledaj kako da ostaneš svoj u nastupu'

Upoznao sam jednom Leonarda Cohena, no nisam ga ni prepoznao, možda zato što nije imao šešir. Kad je zasvirala njegova pjesma, spomenuo sam da ga obožavam i tek su mi onda rekli da sjedi s nama za stolom. Baš mi je bio blam. Poslije smo pričali i rekao mi je da su mu se svidjeli moji filmovi “The Saint” i “Snatch”
 Darko Tomaš / CROPIX

Neumoran, nezadrživ i neuništiv. Kakav na sceni, takav je Rade Šerbedžija i u razgovoru, gotovo da mu čovjek ni ne treba postavljati pitanja da bi se s njime upustio u intervju jer iz njega teče slap rečenica, začinjen živopisnim i interesantnim storijama iz svega što je kao glumac i pjevač prošao po teatru, filmu i koncertnim pozornicama.

Povod za ovaj razgovor, premda se kritičarska pera još nisu ohladila od pohvala na konto njegove uloge Georgea u ljetošnjim predstavama teatra Ulysses “Tko se boji Virginije Woolf” u režiji njegove supruge Lenke Udovički, predstojeći je koncert Rade Šerbedžije, 3. studenoga u zagrebačkom HNK. Znamo se otprije pa uz kavu ležerno započinjemo priču o tome kako je Šerbedžija ušao u glazbu jer njegov prvi album “Ne daj se, Ines” (1974.) objavljen je tek dvije-tri godine nakon prvih glavnih uloga u filmovima poput “Crveno klasje” (1970.) Živojina Pavlovića ili “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” (1973.) Krste Papića.

“Moja majka je krasno pjevala pa sam i ja kao klinac već počeo pjevati lijepe arhetipske narodne pjesme koje sam preko nje upoznao. Kažu da sam imao lijep glas, a i želio sam upisati glazbenu školu, no moj stari, okorjeli SUP-ovac, ni da čuje za to kako ne bih zapostavio redovnu školu jer je želio da postanem nešto važno i ozbiljno u životu. Žao mi je što me nije dao u muzičku školu da učim svirati klavir jer sam za to imao veliku želju, ali da zadovolji i sebe i mene, kupio mi je neku crnu gitaru s čeličnim žicama pa sam kod jednog starog susjeda učio svirati sve dok mi krv nije potekla iz prstiju. Zapjevao bih uz gitaru neku starogradsku, pokoji šlager ili bećarske, sviruckao za sebe pa je čak i u Zagreb na akademiju ponio, ali sam više zavolio kafane uz Stevu Krnjaića koji mi je dao poduke iz alkohola.

Cimer Mustafa Nadarević

Krenulo me i s ulogama pa sam batalio tu gitaru, okačenu na zidu stana koji sam dijelio s Mustafom Nadarevićem. I dođem tako jedne noći oko četiri ujutro, upalim svjetlo pa vidim da ju je Mustafa ofarbao u bijelo i od nje napravio noćnu lampu. Budim ga, onako pijan, psujem i pitam, što si napravio od moje gitare, a on kaže da je ionako nisam nikad svirao pa bolje da je iskoristi za lampu”, smije se Rade toj davnoj zgodi.

Malo prije toga, a pogotovo na Akademiji, za Šerbedžijin ulazak u glazbu presudnim se pokazao susret s Arsenom Dedićem čijim se učenikom, a to ističe i na pozornicama, i danas smatra.

“Kad sam imao šesnaest godina, otputovao sam iz Vinkovaca u posjet tetki u Gospiću gdje je Arsen bio u vojsci. Otišao sam u kino pogledati francuski film “Jules i Jim”, a kad ono Arsen na ulazu cijepa karte posjetiteljima. Pogledasmo se, a on valjda vidio da sam se šokirao jer sam ga već tada obožavao. Pitao me otkud sam i što radim u Gospiću, pa pozvao da poslije filma dođem na terasu za njegov stol i tako smo se svaku večer tih tjedan dana družili. Bilo je i zgodnih cura oko nas, ali nikakvih avantura, samo neko lijepo druženje.

Nakon dvije godine, kad sam upisao Akademiju u Zagrebu, poslao me Kosta Spajić da već na prvoj godini glume odem na mjesec i pol dana u Ameriku i potom na Dubrovačke ljetne igre gdje sam imao malu ulogu u “Don Juanu”. Dođem na generalnu probu i trčeći na nju udarim glavom u zid na Lovrijencu gdje ću poslije godinama igrati Hamleta, a kad tamo opet Arsen koji je došao gledati Izeta Hajdarhodžića pa mi kaže da mu se javim kad se vratim u Zagreb i tako je krenulo naše prijateljstvo. I to tako jako i čvrsto da me vukao okolo sa sobom, ne samo po Zagrebu nego i po drugim gradovima, sve do Skoplja”, opisuje Šerbedžija svoje rane susrete s našim najvećim kantautorom.

Počelo s recitiranjem

Kao “recitator” čitao je Arsenove pjesme na njegovim nastupima, kad god ne bi imao obaveza u kazalištu ili na snimanju filmova i serija, a ljudima se dopalo i to kako su se njih dvojica družili, Rade kao popularni mladi glumac, a Arsen kao glazbeni i pjesnički bard.

“Jednom mi je rekao da zamijenimo košulje jer se to tako radi u pravom prijateljstvu, kao i to da su ljudi usamljeni pa vole vidjeti pravo prijateljstvo. To je divno i toga se sve do danas držim u svemu što radim, bilo na filmu, u teatru ili u glazbi. Damir Dičić, božanstveni jazz gitarist, sjećaju ga se mnogi, također je jako utjecao na mene pa smo pred rat snimili i album “Ne budim je tek tako” (1989,), srećom, ima ga danas na internetu jer nije tada dospio u puno trgovina. No Arsen me najviše gurnuo u muziku, uključivši i u “Ne daj se, Ines” koju sam snimao s polomljenim zubom zbog čega nikad nisam bio zadovoljan tom snimkom iako je postala veliki hit. Mogu reći da me najviše naučio kako i kojom energijom da pjevam i baratam mikrofonom”, prisjeća se Šerbedžija Dedićevih savjeta.

No, pitam ga koliko je dok pjeva pjevač, a koliko glumac koji glumi da pjeva. Koliko su te dvije njegove strasti spojive ili odvojive.

“Kad netko hvali moje pjevanje, Lenka kaže da ja samo jako dobro glumim da pjevam i ima u tome neke istine, no možda i nema. Istina je da nisam dovoljno pažnje posvećivao pjevanju jer mi to nije bila osnovna profesija dok Josipa Lisac, a to me kod nje zaista fascinira, svakom tonu i svakom samoglasniku posvećuje nevjerojatnu pažnju. To je zaista maestralno pjevanje, a ja sam uglavnom upadao u studio kao bekrija i vokale za cijeli album snimio u jednom danu i to je tako išlo sve do istarskog etno-rock albuma “Orihi, orihi” s Livijom Morosinom i Darijem Marušićem.

Kasnije sam u glazbu još dublje ušao s Miroslavom Tadićem kroz što se isprofiliralo kako posljednjih desetak godina izgledaju i zvuče moji koncerti. Sad bih već mogao reći da je to moje bavljenje glazbom doseglo određenu profesionalnu razinu”, ponosno, će, a opet i nekako skromno Rade. Kažem mu da me to što on čini s nekim narodnim i starogradskim pjesmama te šansonama s ovih prostora podsjeća na ono što Hugh Laurie čini s bluesom i to jako uvjerljivo premda je engleski bjeloputi glumac, porijeklom iz srednje klase, a ne crnoputi američki pijanist iz doba Velike depresije. Na nekim snimkama i Rade kao da se od Like i Dunava otisnuo do gorja Appalachian i rijeke Mississippi.

Pjevao u mjuziklu

“Vjerojatno su ljudi zaboravili da sam s Glenn Close i Harryjem Connickom Juniorom snimio mjuzikl “South Pacific” (2001.), remake istoimenog filma iz 1958. godine, a za takvu ulogu u kojoj sam pjevao pjesme poput “Some Enchanted Evening”, morao sam proći pjevačku audiciju i poduke, bez obzira na to što je baš Glenn željela da glumim u tom filmu. Kako god, pripadam onim pjevačima, ako se uopće mogu nazvati pjevačem, kojima pjevanje tipa belcanto nije najvažnija stvar nego su mi bitniji nastup i interpretacija, čemu me također Arsen poučio.

Znao mi je reći, nemoj brinuti kako ćeš tehnički nešto otpjevati nego gledaj kako da postaneš i ostaneš svoj i uvjerljiv u nastupu. Recimo, pjesmu “Eleno, kerko Eleno” uz Miroslava Tadića ili Vlatka Stefanovskog pjevam posve drugačije u odnosu na ono kako se ta pjesma inače pjeva. Ona je kod mene daleko manje pjevna, a puno više sporija, prigušenija i teža”, pojašnjava svoj pristup pjevanju i tuđim pjesmama. Šerbedžija je uz brojne filmske i kazališne uloge te niz albuma objavio i autobiografske knjige “Do posljednjeg daha” i “Poslije kiše” te zbirke poezije “Stranac”, “Prijatelj ga kaže više ne poznaje” i “Crno crveno”. Neke je i uglazbio.

“Već dulje na albumima ima i dosta mojih pjesama, kako stihovima tako i glazbom, koje onda moji prijatelji, glazbenici i aranžeri poprave i dotjeraju da postanu prave pjesme. Ali da, ni u muzici ne mogu bez Krleže pa ni bez njegova šešira jer ja sam krležijanac i u teatru i filmu i glazbi pa i u politici o kojoj više ne želim govoriti. Mislim da sam socijalist poput njega koji je imao problema s komunističkim partijama i boljševicima, još otkako je u Sovjetskom Savezu sredinom 20-ih vidio kako je krut taj sistem. I to bez obzira na ideale komunizma u kojem ne bi bilo bijede, siromaštva i potlačenosti.

Danas, pak, protrnem kad uvečer vidim kako ljudi kopaju po kontejnerima jer čak i po njihovoj odjeći mogu zaključiti da su to nekad bili ljudi iz srednje klase. Ne mogu se miriti s time pa i pišem o tome, a možda je i zato ‘Vrijeme je, draga, vrijeme’ dosta turoban album s nekoliko pjesama koje bi se mogle nazvati i protestnima; ne izravno protiv ove ili one vlasti nego u širem socijalnom i političkom kontekstu kojim i kakvim se znao baviti i Leonard Cohen, još jedan moj veliki uzor.”

Cohena je i upoznao, a kad mi je pričao o tome, nisam mogao suspregnuti smijeh jer posrijedi je bila u najmanju ruku blamaža.

“Jednom je moj prijatelj i kanadski producent Robert Lantos u povodu završetka filma ‘Fugitive Pieces’ u kojem sam imao naslovnu ulogu organizirao večeru za Lenku, mene i prijatelje pa se tamo našla i Annette Bening s kojom smo se toliko sprijateljili i zbližili da je kasnije glumila i u Lenkinoj američkoj Medeji. Došao je na tu zabavu i Leonard Cohen s kojim je Lantos također prijatelj, no ja ga nisam ni prepoznao, možda i zato što nije imao šešir. Mislio sam da je to, onako kratko ošišan, neki Lantosov kolega producent.

I ode Lantos tražiti da se pusti neka Cohenova pjesma, na što kažem društvu za stolom da ga obožavam, a Lenka mi onako šeretski dobaci da bih ga mogao i pozdraviti i to mu reći osobno kad već sjedi s nama. E, onda mi je stvarno bilo blam, no Lantos je inzistirao da sjednem do njega i Cohena koji mi reče da je gledao filmove ‘The Saint’ i ‘Snatch’ i da su mu se svidjeli. Ja sam pak bio toliko zavezan da mu nisam mogao reći da ga obožavam, a onda me Lantos dodatno uvalio u gabulu kad je Cohenu napomenuo da i ja pišem i snimam pjesme i držim koncerte.

Na to je Cohen, onim svojim dubokim glasom, sporo i otegnuto rekao da i izgledam tako, a meni je bilo kao da mi se sam Bog osobno obratio”, priča Rade jednu od svojih holivudskih storija iz života s kojim se životi većine ovdašnjih ljudi gotovo ni ne mogu usporediti.

Zanima me kako se snalazio po Hollywoodu jer me sve to podsjetilo i na priče koje mi je pokojni Boško Petrović pričao o svojim dogodovštinama sa velikanima jazza.

“Ovo je moj vrh u glazbi”

“Čovjek treba poći od sebe jer, bez lažne skromnosti, ja sam u Hollywood došao kao čovjek koji je, njima doduše nepoznat, ovdje ipak imao status zvijezde i bio u situacijama u kojima je ljudima bilo neugodno kad bi se upoznavali sa mnom.

Najviše su mi se dopadali oni koji su bili tihi i pristojni, ležerni i svoji i koji me nisu gnjavili pa sam se tako i ja ponašao po Hollywoodu. Imao sam sreću i priliku raditi s mnogim velikim američkim i britanskim glumcima i režiserima unatrag četvrt stoljeća, no uvijek sam se trudio držati u okvirima pristojnog odnosa. Bit će da je recept za Hollywood biti svoj i normalan, barem se meni tako pokazalo”, zaključuje Rade.

Pitam ga ima li još nekih želja u glazbi.

“Nisam ja više u godinama kad bih mogao željeti nešto u muzičkom smislu, niti su moje ambicije te vrste jer, ako želim biti pošten prema samome sebi, ovo je vrh koji mogu ostvariti u glazbi. Najbitnije mi je da se do te mjere uvježbam sa svojim prijateljima da mogu držati uvjerljive nastupe jer danas ti u studijima mogu popraviti i falš tonove, ali koncerti su đavolja stvar i meni jako važni.”

Vrijeme leti, a on mora u Rijeku pa u Pulu i za koji dan u Ljubljanu pa ga za kraj pitam koliko će njegov skorašnji koncert u zagrebačkom HNK biti drugačiji od nekoliko prethodnih, održanih u Lisinskom.

“Prilično drugačiji jer ću imati i dva monologa, jedan iz “Kiklopa”, drugi iz “Richarda III.” jer sam davno, ima tome više od tri desetljeća, na tim istim daskama igrao te uloge. Bit će tu i prijatelji poput Urbana, fantastičnog čovjeka i pjevača s kojim se puno družim po Rijeci, pa Matej Meštrović koji će odsvirati nešto od Mozarta, a onda sa mnom i Arsenovu “Moderato cantabile”, te moja kći Milica koja studira glazbu u Liverpoolu i, naravno, Zapadni kolodvor, taj sjajan bend prokušanih glazbenika s kojim imam sreću i zadovoljstvo surađivati”, dovršava Rade i priču i kavu, sjeda u auto i odlazi. Danas tu, sutra tko zna gdje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 09:35