SEDAM DESETLJEĆA OD KRAJA 2. SV. RATA Zašto Hrvati još ne znaju jesu li u tom ratu pobjednici ili gubitnici?

Nedavni predsjednički izbori pokazali su da je hrvatsko društvo podijeljeno po ideološkim i vrijednosnim osnovama na, uvjetno govoreći, ljevicu i desnicu, gotovo nepopravljivo popola.

Nije to neka hrvatska umotvorina. Mnoga se društva slično dijele po toj društveno-sociološkoj ili vrijednosno-kulturološkoj crti, ali kod nas postoji jedna specifičnost - malo će se tko usuditi, a pogotovo točno odrediti što je to danas hrvatska desnica i hrvatska ljevica. Možemo li definirati ta dva pojma ako znamo da se kod nas odnos ljevice i desnice uporno svodi na, pojednostavljeno govoreći, “ustaše i partizane”. Tako nad svakom našom lijevom idejom kao Damoklov mač visi sumnja Jugoslavije, a nad desnicom avet Jasenovca. Ili jednu polovicu Hrvata ona druga polovica (takav se dojam stvara na političkoj sceni) sumnjiči za nedobrodušni odnos spram vlastite domovine, a drugu se optužuje da je pod krinkom domoljublja izbunarila Hrvatsku u privatizaciji.

Netko sa strane rekao bi: Hrvati, kakva čudna družina, izdajnici i lopovi, a svi skupa zločinci - ustaško-partizanski. To, naime, jedni o drugima, očito, mislimo. I iz tog začaranog kruga ne možemo se izvući te se ponašamo kao ona zdvojna vjeverica koja se zavarava kad smjerno trči u svom vrtuljku misleći da ide naprijed, da je napravila golem posao, a zapravo se koprca i vrti na mjestu. Njena utrošena energija je uzaludna, iako se strašno umori, ali na kraju pršti od zadovoljstva zbog toliko prijeđenog puta.

Tako je nekako i s hrvatskom političkom mišlju koja kao da je zapela u vrzinu kolu ideološko-državno-nacionalnih odnosa i podjela otprije 50, 100 godina, ne zamjećujući da su se društvene, socijalne i političke okolnosti u suvremenom svijetu stubokom izmijenile, da su današnji odnosi i tehnološki razvoj otišli jako daleko te da moderne odnose unutar demokracije i kapitalizma more posve druge brige u koje mi tek gledamo kao tele u šarena vrata (i ne pridonosimo napretku): ekologija, imigracija, redefinicija tržišnih odnosa i preraspodjela dobara, potraga za novim modelima demokratskih odnosa, prava svih manjina te socijalni i društveni odnosi u suvremenom kapitalističkom društvu.

Mi smo i u tim pitanjima skloni naći ustaše i partizane, uočiti Srbe ili izjednačavanje agresora i žrtve te prepoznati udbaško-jugoslavensku zavjeru. I nikako da se izvučemo iz tih stereotipa, da ne kažemo floskula, koji bi našu desnicu i ljevicu uveli u 21. stoljeće. Naime, naša desnica i ljevica, uglavnom ili u najvećoj mjeri, ne korespondiraju sa svojim suvremenim pandanima u svijetu.

Naravno da to ne znači da sve ono što je bilo u prošlosti moramo odbaciti ili zaboraviti. Štoviše, trebamo iz toga izvući pouku, ali ne tako da lažiramo, ostrašćeno etiketiramo, izmišljamo, bježimo od povijesnih i društvenih činjenica ma koliko nam se (ne) svidjele jer se (ne) uklapaju u sadašnje tumačenje “stoljetne borbe za državu”.

Mi se još s dnevnopolitičke razine ne usudimo reći da je Hrvatska 1941. okupirana, a 1945. oslobođena, pa ne znamo kako se - saveznički ili gubitnički - postaviti u osvit svečanosti 70. godišnjice kraja Drugoga svjetskog rata, kao što nismo znali kako tretirati nedavnu 100. obljetnicu Prvoga svjetskog rata čije je jedno od čeda - Jugoslavija.

Sveli smo Drugi svjetski rat na razinu, maltene estradnih, simbola Jasenovca i Bleiburga, a socijalizam na Ponte Rosso, par-nepar, novi val, Udbu kao sudbu i kontroverzu iskrenih poljudskih suza 4. svibnja 1980. Mi ne znamo (ne smijemo) odgovoriti je li Jugoslavija u jednom političkom i povijesnom odsječku vremena bila spasonosno rješenje za Hrvate, što, naravno, ne umanjuje da je u drugom povijesnom magnovenju postala teret, breme i velika muka.

Ali mi stojimo sada već u 2015. godini i gledamo smjelo prema unatrag, niti ne pokušavajući shvatiti kontekst nekih političko-povijesnih odluka i razloga.

Naravno, dok je tako, ne možemo niti očekivati da naša ljevica i desnica budu zaokupljene pitanjima razvoja i redefinicije suvremenih političko-ideoloških vrijednosti te društveno-socijalnih tendencija. Zato će nam uvijek biti važnija forma, primjerice čiji su likovi iscrtani na mudantama ili ćemo prebrojavati hrvatske zastave po stranačkim stožerima, a ne sadržaj - jesmo li zreli ili ne suočiti se s našim moralnim, nacionalnim, političkim i ideološkim dvojbama.