SDP-u treba diferencijacija

Kada to nisu argumenti, tada je statistika najbolji saveznik protivnicima Davora Bernardića, koji ga mole da se makne s čela SDP-a, dok još nije kasno.

Prema najnovijem Crodemoskopovom istraživanju popularnosti političara, čelnik druge najveće stranke Davor Bernardić je na 11. poziciji sa samo 1,1 posto podrške. Da sve bude dramatičnije, još lošije stoji među biračima koji glasaju za SDP, među kojima je za njih svega 1,4 posto glasača SDP-a najpozitivniji hrvatski političar, i tek na petnaestoj je poziciji. Strašan je podatak da tek svaki sedamdeseti socijaldemokratski birač preferira šefa stranke.

Nema mjesta za čuđenje, uostalom, još zimus je šef SDP-a od predstavnika Hrvatske udruge za odnose s javnošću, opisan kao “neuvjerljiv, neautentičan i monoton u komunikaciji s nedostatkom liderskih osobina”. A da može i gore, ovih dana upozorio je Ivan Račan, sin bivšeg lidera Ivice Račana i nekadašnji saborski zastupnik, koji je na Facebooku jetko dijagnosticirao uzroke SDP-ova potonuća: “Nakon godina gulašijada, humanitarnih akcija i turnira u beli, na što se svodio unutarstranački život, nije moglo završiti nego ovako kako još ne završava...”, objavio je rezignirani Račan.

Dok brod tone, a posada upozorava na havariju i otkazuje poslušnost, kapetan i suradnici krivce nalazi posvuda, osim u samom sebi, i prijete sankcijama. Nedavno je Bernardić svoje protivnike optužio za “kritike koje dolaze samo radi kritike, i kojima je jedini cilj stvoriti dojam kaosa u SDP-u, od glasnih pojedinaca, koji na taj način štite isključivo svoje fotelje - moramo stati na kraj”, a Davorko Vidović najavio kako je na najvišem tijelu stranke “jasno, precizno i nedvosmisleno osuđeno djelovanje članova Predsjedništva koji su svojim javnim istupima i difamacijama stranke i predsjednika nanijeli štetu”.

“Stati na kraj onima koji difamiraju SDP”, eufemizam je za najavu izbacivanja iz stranke Peđe Grbina i grupacije koja je napisala pismeni zahtjev Bernardiću da odstupi i organizirala sakupljanje potpisa podrške spomenutoj inicijativi. Među potpisnicima su čelnici SDP-a u Rijeci, Zagorju i nizu gradova i županija, Dalmaciji, dvije trećine saborskih zastupnika, a ideju je podržao i Gordan Maras, novi šef SDP-a Grada Zagreba. Kada, dakle, nove unutarstranačke izbore traže predstavnici sredina u kojima je SDP još uvijek relevantna stranka, potpuno je licemjerje optužiti ih da “štite isključivo svoje fotelje”. U stvarnosti, svoju fotelju štiti onaj koji iznosi takvu optužbu jer, Klisović, Grbin, Hajdaš-Dončić ili Kristina Ikić-Baniček su mogli imati puno komotnije pozicije da su sklopili pakt s Bernardićem, nego otvarajući frontu.

U čitavoj gunguli, ipak ima nešto dobro. Ovakva situacija je neizdrživa i SDP će vrlo brzo morati prelomiti na koju će se stranu okrenuti. A to u igru unosi pojam poznat s kraja osamdesetih koji glasi - diferencijacija.

Koja god ekipa prevagne, pripadnici jedne od sukobljenih frakcija nakon toga neće imati mjesto u stranci. Podjele su tako duboke, a sada i osobne, da se sada sve svodi na parolu “do istrage vaše ili naše”.

A što će, kada sve završi, biti sa Socijaldemokratskom partijom? Isto što i većini lijevih stranaka u Europi. Prije godinu dana u Njemačkoj je SPD je bio u ravnini s CDU-om, a sada je na rekordno niskih 17,5 posto, svega postotak iznad neonacističkog AfD-a. Francuski socijalisti su se u posljednjih pet godina srozali sa 30 na 6,4 posto glasova, i sudbina hrvatskih socijaldemokrata bit će otprilike između njemačkih i francuskih. Kako su sijali, tako će i požnjeti.