Robert Matalin, suze naivnih i kultura laži

Ima li tužnije priče od one o samohranom mladom roditelju koji umire od leukemije, a jedini spas je transplantacija matičnih stanica u inozemstvu? Ima li osobe koja neće zasuziti kad to pročita, a ruka se sama mašiti novčanika ili kartice?

Upravo se takva priča mjesecima pojavljivala na društvenim mrežama i u medijima, s molbom da se skupi novac kako bi siroti otac otišao na operaciju, a dijete ne bi ostalo bez njega.

Građani kao i obično nisu ostali ravnodušni na ovaj očajnički poziv upomoć i na računu Roberta Matalina skupilo se u šest mjeseci nekih pola milijuna kuna. A skupilo bi se valjda i više samo da nije bilo novinara Nove televizije i njihove znatiželje.

Naime, pažnju novinara emisije “Provjereno” nedavno je privukao niz sumnjivih Matalinovih izjava: da boluje od akutne mijeloične leukemije, da se operacija transplantacije matičnih stanica ne može izvesti u Hrvatskoj nego u Turskoj, da je pacijent na Odjelu za hematologiju na Rebru, ali nema dokumentaciju...

No, kao i u svakoj dobroj priči, i u njegovoj ima zrno istine. Čovjek je doista prije par godina bolovao od raka testisa i izliječio se. Kako je leukemija moguća posljedica terapije, priča se na prvi pogled činila uvjerljivom. Tek kad je pred TV kamerama neuspješno pretražio kuću da bi našao dokument s dijagnozom koju je reporterka željela pokazati gledateljima, gledatelje je navela na sumnju. Kako je dokument misteriozno nestao, Matalin je uputio ekipu na navodno njegovu liječnicu na Odjel hematologije. Pokazalo se da ne samo da nije njihov pacijent, nego da bolesnici od tog oblika leukemije koji ne primaju terapiju na odjelu, umiru u roku od tri do šest mjeseci. I potvrdili su da se transplantacija uspješno radi i kod njih, i to od 2002. godine. Dalje su reporteri otkrili i da je Matalin zloupotrijebio ime Zaklade Ane Rukavina tvrdeći da je bio na njihovoj listi za transplantaciju, iako Zaklada ne radi takve liste. Uz to je neovlašteno provodio humanitarnu akciju, za koju treba dobiti ovlaštenje državne uprave, broj telefona i logo.

Postavlja se pitanje kako je Matalinu uopće palo na pamet da bi prozirnim lažima o opasnoj bolesti mogao izvući korist? Nešto ga je moralo potaknuti da krene u pothvat koji je predstavio kao “humanitarnu akciju”. S jedne strane, svjesno je iskoristio osjetljivost na ljudsku patnju, poznato je da vrlo često u zdravstvu nema adekvatnog lijeka odnosno pomoći, apeli i akcije su brojni, a pokazalo se da ljudi rado pomažu. Možda ga je inspirirao i slučaj “tate Slavena”, odnosno prevare autistične djece. No, vjerojatno se pozvao na izmišljenu tešku bolest jer je ranije zaista bio bolestan. A s druge strane ne čini se da je čovjek patološki lažac niti kriminalac koji je već ranije pribavljao korist na nedozvoljene načine. Dapače, reklo bi se da se ni po čemu ne izdvaja od prosjeka.

Možda je najzanimljivije u njegovu ponašanju pred kamerama da ni u jednom času Matalin ne djeluje kao da je svjestan da radi nešto ružno i nemoralno, da laže kako bi se okoristio. A kamoli da šteti onima koji stvarno jesu bolesni pa mole za pomoć i koji će se zbog njega naći pod sumnjom. Kada ga novinarka suočava s njegovim lažima, on nije bijesan ili agresivan, više kao da se čudi njezinom provjeravanju i sumnjičenju pa se čak niti ne brani. Ne čini se ni da je stvar u tome da pred kamerama ne može priznati da je sve izmislio kako bi se dočepao novca pa izlaz nalazi u ignoriranju dokaza. Ne, i nakon što mu ona dokaže da laže, on djeluje kao da je i dalje uvjeren da je postupio ispravno.

U ovom je slučaju izašlo na vidjelo mnogo više od naivnosti dobrih ljudi s jedne i samouvjerenosti lašca s druge strane. Matalin je naime, svjesno ili ne, računao na nešto jako važno - na to da nikome neće biti stalo do istine. I bio je u pravu!

U središtu ove priče je sama laž, odnosno uvjerenje da je u redu lagati pro domo sua jer ionako u ovom društvu svi lažu, a prolaze nekažnjeno - od Mamića do Todorića, od Merzel do Sanadera... Ako postoji nešto kao “kultura laži”, onda je Robert Matalin i njegovo ponašanje upravo proizvod te kulture koja legitimizira laž i krađu na svim razinama. Zato je ovaj slučaj zanimljiv i poučan, od njega bismo kao društvo svašta mogli naučiti.

Robert Matalin je lažljivac u zemlji laži, dakle prije uobičajena nego izuzetna pojava. K tome, on nikome direktno ne krade novac, ne zavlači prste u novčanik i ne ostavlja za sobom zatvorene tvornice, neisplaćene radnike, nezaposlene, očajne ljude. On nije društvena štetočina pa je njegova laž utoliko manja, a zakon ravnodušniji. Sve dok istražiteljima ne padne na pamet provjeravati istinu u svakom, pa i ovakvom slučaju - dotle će lažljivcima i lopovima olakšavati posao. Suze koje je izmamio Matalin svjedoče kako o dobroti tako i o naivnosti građana, ali i nezainteresiranosti, ako ne i nemoći, institucija pravne države.