Rehipnotiziranje nacije fizičara Davora Pavune

Ako ičega u Hrvatskoj nedostaje, onda je to optimizam. Na malim ekranima gotovo ga i nema. Ako se oko čega i gaje nade, onda su to sportski, turistički i eurovizijski rezultati. Sve ostalo kao da su bajke koje nam netko uzalud priča. Tako kao da je iz bajke dojezdio, djeluje i Davor Pavuna, fizičar i muzičar, izumitelj i prosvjetitelj, poliglot i vjernik, koji je dosadnu govornu emisijicu Studio 4 pretvorio u efektan monolog tek slabašno prekidan s dvoje jutarnjih voditelja. Oni su Pavuni poslužili kao ukras u studiju. Ili on njima, kako se uzme.

Kako god se uzme, Pavuna je osoba koja diže gledanost, a takvih gosti na HTV-u kronično nedostaje. Njegov nastup u slabo gledanoj emisiji koja se po cijeli dan reprizira pogledalo je na internetu već prvi dan po emitiranju gotovo stotinu tisuća korisnika na raznim platformama.

Pavuna dakako nema čarobni štapić da bi riješio ijedan krupan problem hrvatskih građana, ali već njegove tvrdnje da izlaza ima, i da ga sami možemo pronaći, situaciju pokreću s nule. Posrijedi je hiperaktivan čovjek bez dlake na jeziku, čije su opservacije o našem društvu dakako posve izravne. Zanimljivo je zapravo kako Pavuna teži za društvenim redom i gaji nade u njegovo savršenstvo, u njegov gotovo statičan poredak, a cijeli profesionalni život bavi se čistim neredom to jest fizikom.

Pogled koji nam Pavuna nudi o sebi samima koristan je u prvom redu jer je otrežnjujući. Naime, on prije svega tvrdi da nam je bolje nego što mislimo i da nas oplakuje socijalistički mentalni sklop koji moramo “rehipnotizirati”.

Na tu temu mogao bi se, da je u nas više duha, snimiti cjelovečernji igrani film. Recimo, bivši komunisti, danas odreda čelnici glavnih stranaka, skupa sa svojim najvjernijim suradnicima, odlaze u tajanstvenu vilu na obroncima Zagrebačke gore i ondje ulaze u stroj profesora Pavune, gdje ih se “rehipnotizira” pa s druge strane izlaze pametni, ozbiljni, cijepljeni od korupcije i u službi građana.

Pavunin ideal je Švicarska. U kojoj gaji svoj optimizam. Osjeća se ugodno zato što se ondje radi više nego u nas i zato što je sve točno definirano (baš kako u fizici ne može biti), od toga da se točno zna koje boje mora biti vreća za točno određenu vrstu smeća, do toga da svaki vojnik kompletno osobno naoružanje, skupa s municijom, uvijek ima doma u ormaru pa s obranom domovine može započeti doslovno eto od kućnog praga. Sa Švicarcima, dakle, nema šale, ne može ih se iznenaditi. Oni su vojnički organizirana nacija koja strancima dopušta da među njima prosperiraju jedino ako su iznimni, poručuje između redova hrvatskim građanima Pavuna.

Njegova je misao zapravo ova: svatko ima svoj put, Hrvati nisu Švicarci i nitko nikome tu ne može pomoći nego samo svatko sam sebi. Hrvatskim građanima nikad neće biti dobro u Švicarskoj onoliko koliko im može biti dobro u Hrvatskoj. Ako se potrude.

Kvaka je jedino u tome što se eto i Hrvatima zasad čini da je ipak bolje pokušati biti uspješan u Švicarskoj nego u Hrvatskoj.