Rehabilitaciju Miloševića nitko ne smije ignorirati

Kako bi lijepo bilo da je Srbija danas onakva kakvom je vide neki europski političari. Da je to država koja gleda samo prema budućnosti, spremna na iskreno pomirenje sa susjedima, koja u Aleksandru Vučiću ima lidera spremnog i odlučnog za rješavanje problema, za europeizaciju Srbije i cijele regije, koji se odrekao ne samo onoga što nije osobno govorio u prošlosti, već i službene politike državnog aparata Slobodana Miloševića kojem je pripadao.

Vučić se, za razliku od ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, do sada suzdržavao od javne rehabilitacije Miloševića. No, u govoru na Kosovu, za koji je sam rekao da je dugo pripreman, a mediji ga u Srbiji nazvali najvažnijim u njegovu životu, nazvao je Slobodana Miloševića “velikim liderom” te, što je za žrtve Miloševićeva režima još bolnije, da je imao najbolje namjere, ali, eto, pogrešno je kalkulirao pa su izgubili.

Netko to može nazvati glorifikacijom Miloševića, a Vučić ozbiljnom kritikom. U najmanju ruku, to je rehabilitacija, što je isto tako nedopušteno ako Srbija doista želi pomirenje sa susjedima, ne samo s Albancima, već i drugima koji su bili žrtve Miloševićeve politike. Istina je da su Srbi puno izgubili zbog Miloševićeve politike. No, Vučić nije ništa rekao o žrtvama pripadnicima drugih naroda, koji su stradali u zločinima tijekom pokušaja ostvarivanja tih “najboljih namjera” Slobodana Miloševića koje su, prema Vučiću, završile “vrlo lošim rezultatom po Srbiju”. Dakle, vidimo samo kritike zbog loših rezultata ili poraza, a ne osudu zbog žrtava.

Vučić je doveo u pitanje i suradnju Srbije s Haaškim sudom, iako je to bio i ostao uvjet Srbiji na putu prema EU, na kojem Vučić govori da idu dalje jer je u interesu Srbije i njezine budućnosti. On je u govoru u Mitrovici pred građanima, kako je prenio b92, rekao i sljedeće: “Jesmo li mi ili netko drugi isporučili bivšeg predsjednika Srbije, među ostalim, i zbog naše, tobož zločinačke politike na Kosovu i Metohiji, jesmo li mi isporučili i naše vojne i policijske generale Haaškom tribunalu, i Ojdanića, i Vladimira Lazarevića, i Nebojšu Pavkovića, i Sretena Lukića. Jesmo li ili nismo?

Najgore od svega je to što svi oni koji su to činili i danas bi da nam drže patriotske prodike i lekcije”. Jasno je da on napada one koji su surađivali s Haaškim sudom, premda su oni time ispunili izričit uvjet EU da bi Srbija dobila status kandidata. A osobe koje spominje sve su odreda osuđene za najteže zločine na Kosovu, i to na višegodišnje kazne na Haaškom sudu. Taj je sud dokazao da su oni odgovorni za stvarne, a ne, kako Vučić kaže, “tobož zločinačke politike”.

U presudi spomenutim političkim, vojnim i policijskim šefovima Srbije precizira se da su ciljano, dakle namjerno, provodili politiku etničkog čišćenja te da je najmanje 700 tisuća albanskih civila protjerano iz svojih kuća. Jasno je zašto bi Vučić i Dačić htjeli rehabilitirati Slobodana Miloševića. Ali nije zašto pri tome Europska unija šuti i ne reagira. Na pokušaje rehabilitacije Miloševića ne treba nitko ostati ravnodušan. I sam EU zaboravlja na uvjet procesuiranja ratnih zločina i suradnje s međunarodnim sudom. Prije nekoliko dana iz Unije su poručili da je stav jasan, da je Milošević bio optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, da je bio na listi sankcija EU, da ne smije biti dvojbe oko njegove uloge. Ali ni to nije bila reakcija Unije, već samo odgovor na novinarsko pitanje.

EU je prestao davati neko značenje procesuiranju ratnih zločina i to više ne spominje kao uvjet. Srbija je u međuvremenu otvorila i zatvorila nekoliko poglavlja u pristupnim pregovorima, premda postoji ocjena da ne surađuje u potpunosti s mehanizmima Međunarodnog kaznenog suda koji je naslijedio predmete Haaškog suda. Europska unija zadovoljava se time što to samo spominje u godišnjim izvješćima za napredak, ali se čak i ocjena iz tih izvješća ne reflektira u nastupima Unijinih dužnosnika koji su puni riječi hvale za Vučića i srbijanske vlasti.

U zadnjem izvješću Europske komisije o napretku Srbije Komisija kritizira Srbiju zbog nepotpune suradnje s tim sudom. Upozorava se da izjave nekih političara na visokoj razini dovode u pitanje presude Haaškog suda i da ne pridonose širem poštovanju vladavine prava i ispunjenju međunarodnih obveza Srbije za stvaranje uvjeta u kojima bi se djelotvornije i hrabrije procesuirali ratni zločini. Taj isti izvještaj Europske komisije od travnja podsjeća da u Srbiji nema optužbi za ratne zločine za visokorangirane dužnosnike, već se postupci vode samo protiv nekih nižerangiranih pripadnika policije, od kojih su neki prebačeni iz Bosne i Hercegovine.