Recite, koliko je antifašizma dovoljno

Spoticanje na (anti)fašizam postalo je glavnim problemom hrvatskog javnog diskursa danas. Fenomen je poprimio tolike razmjere da se predsjedničino obraćanje javnosti opetovano svodi na razgovor o Drugom svjetskom ratu, isprike i osude u svrhu pokušaja nadilaženja podjela u društvu. Poznato je da je tema ustaško-partizanskih odnosa nametnuta te da kao takva najviše odgovara vladajućim strukturama koje, dok se javnost zabavlja s bačenom kosti, mogu raditi što ih je volja, i inozemnim faktorima koji zbog toga Hrvatsku proglašavaju fašističkom zemljom, što im posljedično daje opravdanje da joj dijele packe i rukovode njezinu unutarnju politiku. No, ono što mi se nedavno dogodilo, ukazalo mi je na to da provociranje navedenih podjela, nažalost, pogoduje i širem spektru društvenih aktera. U tom smislu, kao prilog “borbi za slobodu medija” koja se odvija posljednjih dana, u nastavku iznosim vlastiti primjer raskida suradnje s H-alterom, “Novinama H-rvacke ALTER-native”, koji ukazuje na razmjere histerije kojom smo svi obuhvaćeni u novije vrijeme, a koja predstavlja iskaz nemoći da se suočimo sa stvarnim problemima i budemo aktivni sudionici u njihovom rješavanju.

Dobra suradnja

Za H-alter sam, kao kolumnistica, počela pisati u listopadu prošle godine. Iako je suradnja protjecala u najboljem redu te mi je glavni urednik Toni Gabrić često hvalio tekstove, prije tjedan dana, potpuno neočekivano, telefonski mi je javljeno da me se miče s mjesta uvodničarke zbog “političke situacije”. Budući da mi je ostalo nejasno kakva je moja veza s “političkom situacijom” zatražila sam pisano obrazloženje. No urednik Gabrić nije mi ga pružio. U konačnici, nakon višednevnog iščekivanja i na zamolbu kolege koji je, za razliku od mene, bio obaviješten o razlozima prekida suradnje sa mnom, Gabrić je dao odobrenje da mi se proslijedi e-mail u kojem mi detaljnije objašnjava što je na stvari.

Prema Gabriću, temeljni je razlog zbog kojega više nisam “primjerena” uvodničarka taj što bi on “u sadašnjoj političkoj situaciji želio da za Uvodnik angažiraju nekoga tko je javno prepoznat kao istaknut i radikalan protivnik fašizma i ustaštva”. No, “neki moji stavovi, koji doduše nisu bili izneseni na H-alteru, nego u Petom danu, naveli su ga još ranije da se upita jesam li ja pravi izbor”.

Zatim Gabrić, na dva primjera, preciznije pojašnjava gdje je nastao problem. Prvi se odnosi na moju izjavu u emisiji Peti dan gdje sam, na pitanje o tome što mislim o vraćenom pokroviteljstvu nad Bleiburgom, odgovorila da smatram da je na to pitanje davno odgovorio Sofoklo svojom Antigonom, čija je poruka da sve žrtve trebaju biti časno obilježene na jednaki način. To je po njemu navodno “legitiman stav”, ali mu nedostaje “daljnje pojašnjenje u istoj rečenici koje se bavi osudom ‘ustaškog revivala’”. Optužba vezana uz moju drugu izjavu još je zanimljivija, a tiče se ideje povezivanja Hrvatske sa zemljama Višegradske skupine gdje sam opet, kako navodi Gabrić, propustila osuditi “reakcionarne režime koji su na vlasti u tim zemljama”. Znači li to da je jedan od simptoma nedovoljnog “antifašizma” postalo smatrati da se vanjskopolitička suradnja treba ostvarivati i sa zemljama srednje Europe?

Fiksacija na Bleiburg

Na prvoj razini ovoga obrazloženja upada u oči fiksacija na Bleiburg. Od svih postojećih problema, od eko-politika, TTIP-a, privatizacije, kao tema koje su deklarirano glavni fokus H-altera, Gabrića u prvom redu žulja moj “nedorečeni” ili nedovoljno glasno izraženi antifašizam. Budući da se temom Drugoga svjetskog rata nisam podrobnije bavila, niti pripada području moga znanstvenog i osobnog interesa, a naknadnim pretresom vlastitih izjava ustanovila sam da sam prilikom govora o Jasenovcu jasno osudila ustaške zločine, što očito dežurni “antifašisti” ritualno očekuju u svakom javnom nastupu običnih smrtnika, a što Gabrić ne zna ili mu nije važno, postavlja se pitanje koliko je “antifašizma” dovoljno i kako se često mora upražnjavati.

H-alter, naime, traži nekoga “tko je javno prepoznat kao istaknut i radikalan protivnik fašizma i ustaštva”. Je li primjer traženog radikalizma najava odmetanja u šumu nakon čega će “ustaše” loše proći, kao što je nedavno javno zaprijetio njihov nagrađeni autor? Što nekoga tko je rođen 1982. godine, a ne posjeduje policijski dosje ili inkriminirajuće snimke postrojavanja u crnoj odori, čini mogućim simpatizerom ustaštva? To što smatram da sve mrtve treba dostojanstveno pokopati? Ili je problem u tome što sam u istoj emisiji kao odgovor na pitanje o potrebi zakona o deustašizaciji Hrvatske rekla da je tema (po)ratnih podjela nametnuta, da ekstremističke istupe treba primjereno kažnjavati, ali da Hrvatska nije ustaška zemlja, čime sam suzila broj neprijatelja na kojima H-alter gradi svoju ugroženu poziciju? Uostalom, što to Gabrića (1961.) čini većim antifašistom od mene?

Temeljni je problem pervertirane “antifašističke” svijesti iskrivljen odnos prema stvarnosti. Naime, dok normalna svijest podrazumijeva da su ljudi uglavnom demokrati pa time i antifašisti jer je to civilizacijsko nasljeđe pripadno svima, a ne privilegiranim društvenim skupinama, izopačena svijest smatra da su svi krivi dok se ne dokaže suprotno, točnije da su svi fašisti dok ne steknu pravo na titulu “antifašista”. A tko bi im tu titulu trebao dodijeliti? Hoće li Gabrić napraviti antifašističku dopusnicu ili registar antifašista pa da se konačno razluče podobni od nepodobnih?

Na drugoj razini Gabrićeve argumentacije ističe se šokantna spoznaja da biti H-alterov kolumnist podrazumijeva širenje pravovjerja i u svim drugim javnim istupima. Zar samo javnim? No, još je simptomatičnije da nije sporno ono što sam za H-alter napisala, ili ono što sam općenito javno izjavljivala, nego ono što nisam rekla. Nakon povijesno prepoznate, doduše i osuđene, prakse verbalnog delikta - stranka ili sekta H-alter, kojoj sam eto pristupila, a da nisam ni znala, otišla je korak dalje. Gabrić je tako na mom primjeru inaugurirao instituciju delikta prešućivanja koja daleko nadmašuje klasične totalitarne metode, a koja počiva na pretpostavci indoktrinirane svijesti u kojoj svaki tekst ima podtekst iza kojeg netko stoji, zbog čega u onom nedorečenom začudno vreba veća opasnost nego u izgovorenom.

‘Alternativa’

U tom smislu ovaj primjer može poslužiti kao dobra ilustracija toga što se može dogoditi svima koji se ogriješe o nepisane kriterije dežurnih moralizatora te kao raskrivanje mehanizma funkcioniranja jedne licemjerne “alternativne” politike. Naime, iako urednička sloboda u izabiranju suradnika ili raskidanju odnosa s njima nije osobito sporna, za očekivati je da se to događa sukladno jasno definiranoj programskoj politici pojedinog medija. Djelovanje H-altera, medija koji, kako sami ističu, “nije opterećen političkim utjecajima” jer je namijenjen “ljudima koji vole i žele misliti svojom glavom”, ako je suditi prema javnim natječajima putem kojih je bio financiran, trebalo bi se temeljiti na kulturi javnog dijaloga i borbi protiv diskriminacije. U praksi se pak pokazalo da je riječ o promicanju jednoumlja pod egidom pluralizma, što ukazuje na šire razmjere društvene patologije, njezine generatore i njihovu odgovornost. Istinska alternativa tome podrazumijevala bi uzdizanje iznad nametnute ustaško-partizanske dihotomije i vraćanje fokusa na probleme koji se u prvom redu tiču dostojne egzistencije i očuvanja javnog dobra. Stoga, kao što navodi Ustav RH i parafraziraju različiti transparenti ponosno objavljeni upravo na stranicama H-altera, potrebno je da se “zajedno borimo za neovisne medije” i “obranimo pravo društva da zna” jer “novinarstvo je pisanje onoga što drugi ne žele objaviti, sve drugo su odnosi s javnošću”. Borba za slobodu medija tako podrazumijeva i borbu za slobodu unutar medija koja uključuje dijalog i pravo na drugačije, vlastito mišljenje. A zar to ne bi trebao biti i smisao demokratskog antifašizma - beskompromisni raskid s totalitarnim praksama cenzuriranja na svim razinama?