Reality zemlje s koronom, potresom, vražjim svećenikom i kumicama, koji ni Marvel ne bi smislio

Vjerojatno sam zaboravio isključiti WhatsApp. I još netko tko je sve sprčkao pa sam zabunom dobio transkript razgovora. Svašta može taj Andrija, ali još ni sam ne zna.

Andrej: Dobro, je li moguće išta u ovoj zemlji izvesti kako treba?

Vili: Ja sam sve dobro napravio. Rekli smo sačuvati ljude i ja sam ih sačuvao. Opet smo svjetski prvaci po preživljavanju. Više ljudi strada od pada pri branju maslina nego od koronavirusa.

Andrej: Da, i što sada? Nisi im sve morao reći, sada imam zemlju s tri i pol milijuna epidemiologa, infektologa i virusologa koji ništa ne rade nego po cijele dane iznose teorije o tome kako i što s virusom. Nisi li mogao stati na tome da peru ruke?

Vili: Hvala vam na ovom pitanju, ja sam liječnik i ne zezam se sa zdravljem pacijenata. Ja im kažem sve. I, ako smijem primijetiti, otkada smo mi na “ti”?

Marko M.: Vili, nemojte sada da vas podsjećam da ste obojica s istog otoka ponikli.

Vili: Dobro, to smo riješili s onim križem i procesijom. Ali, negdje moramo povući crtu.

Davor: Samo recite, ja ću povući crtu. Povukao sam s imigrantima, čizmom u rebra, povukao sam crtu na granici, između županija i povući ću gdje god treba.

Andrej: Eto, to je ono što trebam, takvog čovjeka!

Davor: Nego, hoću li otvoriti mise?

Andrej: Daj, ne gnjavi. Tko još ide na mise?

Davor: Cijela Sirobuja.

Andrej: Nije sad trenutak za zajebanciju. Ni onaj zakon o mobitelima nije upalio.

Kopal: Nisam ja kriv. To je bio “crni labud”. Ja sam lijepo rekao da to treba povezati s propusnicama, onda bi svi pristali da im se prate mobiteli. Uostalom, sve je na Facebooku, svi se fotkaju i objavljuju fotke.

Andrej: Nije to ideja praćenja, nego ono drugo koje ne smijemo reći.

Kopal: Koje?

Andrej: Sad sam rekao da ne smijemo reći!

Davor: Ako smijem primijetiti, kad ne kažemo sve, onda nas to jako zezne. Mikuliću nismo rekli da ne zatvara i, evo, sad imamo cirkus oko Tekke, onog restorana. Javio se gazda i rekao da neće nabaviti pult od pleksiglasa. Skup mu je.

Andrej: Pa ne mora ga kupiti preko Bandića, Bandić će zaraditi na potresu. Može sam otići do Bauhausa. Ili kupiti u Ikei, sigurno nije tako skupo. Uostalom, je li to takva frka da predaje hranu na visokom stolu? Imaju li kumice na placevima pleksiglas barijere?

Vili: Struka kaže da je visina stola nebitna sve dok jedna osoba barata s novcem, a druga s hranom. To je Capak već objasnio.

Andrej: Dobro, zar to nije moglo proći samo s kaznom, bez zatvaranja?

Davor: Moglo je, ali ne bi puno promijenilo. Vlasnik bi i dalje tvrdio da nije on ništa kriv.

Andrej: Nego tko, HDZ?

Davor: Hm, pa mi smo mu zaposlili ženu.

Andrej: Kome, vlasniku restorana?

Davor: Ne, glavnom inspektoru.

Andrej: Ne mogu se sada baviti time. Skoro dva mjeseca smo u ovom shitu, potrošili smo hrpu love, četrdeset pet milijardi koje nemamo i sada sve ide kvragu. Ovo nije normalno. Ovo je kao neki reality.

Marko M.: Hm, nije loša ideja. Svi će raditi teške drame, introspekcije, a tome treba pristupiti malo zabavnije. Život ne treba uzimati tako ozbiljno. Imamo sve, virus u koji Hrvati ne vjeruju, potres koji Bandić jedini ne vidi, zemlju s propusnicama koje svi imaju, restorane koji smiju dijeliti hranu kako žele, državnu inspekciju koja se zezne na prvom koraku, sindikate čiji predstavnici imaju podijeljene ličnosti koje žive u različitim stoljećima, svećenike koji šuruju s vragom i onog dragog kita u moru. Pa to ni Marvel ne bi smislio.