WASHINGTON MAIL

Razni oblici politike dezinformacija

Države sponzori mogu namjenski iskoristiti društvene medije, amaterska medijska izdanja i gerilsku dezinformaciju da bi generirale poruke koje na demokratske sustave djeluju subverzivno
 Carlos Barria / REUTERS

U razdoblju lažnih vijesti najpodmuklija dezinformacija ima posebne političke i geostrateške ciljeve. Takav strateški informacijski napad treba razlikovati od drugih oblika fabriciranih vijesti kako bi se razumjeli ciljevi i locirali izvori. U doba masovnih medija i multimedijskog raspačavanja građani su preplavljeni podacima i mišljenjima. Raširena uporaba društvenih medija pridonosi informacijskom kaosu kad govorkanja postaju činjenice i šire se poput šumskog požara. U nekontroliranim društvenim mrežama izvori se rijetko provjeravaju, pa čak i lijeni novinar koji žudi za senzacijama može dati teoriji zavjere vjerodostojnost objavljujući takve priče u središnjim medijima. Ovaj fenomen možemo definirati kao globalni seoski trač bez posebnog političkog cilja. No, on može nanijeti ozbiljnu štetu bilo pojedincima, bilo institucijama.

Priče koje obmanjuju mogu diskreditirati dužnosnike i organizacije u očima čitatelja ili gledatelja pa se čak i zahtjev za povlačenje vijesti ili tužba mogu pokazati nedostatnima kako bi vratili vjerodostojnost nečijem imenu. Teško je saprati stigmu dezinformacije. Na dubljoj razini fabricirane vijesti mogu postati organiziranije, sustavnije i politički motivirane. Ovdje je korisno razlikovati dezinformacije iza kojih stoji država i one neslužbene ili buntovne dezinformacije nedržavnih aktera. Takva distinkcija ima implikacije na ciljeve i sredstva, iako također može postojati i veza između ta dva izvora. "Gerilsku dezinformaciju" razašilje skupina pojedinaca ili grupa zbog različitih razloga. Politički motivirani radikali mogu nastojati isprovocirati unutarnji sukob kako bi promovirali svoju stvar ili delegitimizirali pojedinog političara ili stranku. Hakeri i kreatori lažnih vijesti mogu jednostavno nastojati posijati društveni kaos kibernetičkim huliganizmom. Kriminalne skupine mogu pokušati ostvariti korist od napada na pojedine poslovne grane ili organizacije. Svi takvi napadi imaju ograničenu svrhu i nisu geostrateški.

S druge strane, dezinformacije koje stvaraju države redovito su dizajnirane da potkopaju vlade, da podijele društva i oslabe nacionalnu sigurnost. Takvi napadi nisu novi izum. Sovjetski izvori redovito su se uključivali u dezinformacijske ratove protiv Zapada, ali s ograničenim uspjehom. Primjerice, lažne vijesti da je CIA kreirala virus AIDS-a ili da NATO priprema napad na SSSR zavarale su one koji su htjeli biti zavarani. Sadašnji dezinformacijski napad, posebno ruska varijanta, ima brojnije ciljeve, emitira vrlo različite poruke i koristi vrlo širok asortiman metoda. Ključni cilj je sličan onom iz sovjetskih vremena - oslabiti i slomiti Zapad. No, ima i nekoliko dodatnih ciljeva: zbuniti i uplašiti građane, delegitimizirati zapadne demokracije, korumpirati i nagristi državne institucije te ojačati nacionaliste i populiste. Istodobno, iako Moskva više ne tvrdi da je ona alternativna utopija, ipak se Rusiju predstavlja kao snažnu, patriotsku državu konzervativnih vrijednosti koja je privlačna određenim dijelovima zapadne javnosti.

Šireći različite skupine poruka, ruska dezinformacija može dovesti u pitanje temeljne činjenice i ubrizgati alternativne teze o širokom spektru tema. Primjerice, američka je demokracija oslikana kao pokriće za rušenje vlada, a za EU se tvrdi da širi homoseksualnost među novim članicama. Ruski izvori tvrde da oni jednostavno stvaraju "ravnotežu" u širenju i interpretiranju informacija. Ali, "ravnoteža" ne znači uvijek objektivnost i istina ne leži uvijek u sredini između dvije suprotne strane. Primjerice, kakva je uravnotežena pozicija između ravne i okrugle Zemlje? Moderna dezinformacija ima puno širi asortiman bržih kanala za distribuciju nego tijekom komunističkih vremena. Fabricirane priče mogu se širiti svim društvenim mrežama, uključujući Facebook, Google i Twitter, te imaju sposobnost doprijeti do milijuna korisnika.

Kao i u slučaju seoskih govorkanja, ljudi većinom ne provjeravaju izvor prije nego što dalje prošire senzacionalnu vijest. Postoje i elektronske metode za povećavanje dosega vijesti koje vode u zabludu i čak inficiranja vjerodostojnih medija s lažnim temama. Države sponzori mogu namjenski zaposliti ili iskoristiti društvene medije, amaterska medijska izdanja i gerilsku dezinformaciju kako bi generirale poruke koje djeluju subverzivno na demokratske sustave. One mogu istodobno koristiti hakersku opremu kao WikiLeaks kako bi širile ukradene ili krivotvorene dokumente.

Po nas gore, terminologija lažnih vijesti je ugmizala u središnju struju zapadne politike bilo u svrhu diskreditiranja rivala ili otklanjanja kritike. Predsjednik Donald Trump često koristi tu taktiku napadajući medije za navodno širenje lažnih priča o njemu. Trump nastoji delegitimizirati svaki dokaz da je njegov izborni tim imao veze s Moskvom ili da su njegovi poslovi primali sredstva od ruskih banaka ili oligarha. Nažalost, napadi na slobodne medije i novinare, koji marljivo provjeravaju svoje izvore informacija, s tako visoke razine imaju nagrizajući učinak na američku demokraciju. U očima mnogih građana postoji samo nekoliko izdanja kojima se može vjerovati ako predsjednik napada medije da lažu. To omogućava saboterima i stranim silama da ubrizgaju još više krivotvorenih činjenica u vrtlog dezinformacija koji stvara konfuziju. Konačno, Trumpove optužbe se mogu okrenuti protiv njega ako postoji nepobitan dokaz o njegovim tajnim kontaktima s Moskvom tijekom izborne kampanje. Sam predsjednik bi tada bio doživljen kao primarni krivac dezinformacije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 11:48