RATKO BOŠKOVIĆ U Hrvatskoj inflacijom nitko ne upravlja niti je itko kontrolira

Ne predviđamo u Hrvatskoj deflaciju, rekao je guverner HNB-a Boris Vujčić potkraj 2013. ili početkom 2014., u vrijeme kad su se stope inflacije u cijeloj Europskoj uniji naglo smanjivale i opasno klizile prema nuli. No, HNB je upravo izvijestio da je godišnja stopa inflacije u Hrvatskoj i u srpnju bila minus 0,4 posto.

Uzme li se u obzir da je ova godina na izmaku i da su prilike takve da na tom polju ne treba očekivati veće promjene, možemo reći da će Hrvatska biti u deflaciji pune dvije godine, praktički kronično. Pribroji li se tome u istom razdoblju brzi rast javnoga duga, možemo reći da je Hrvatska upala u najgoru od svih poznatih makroekonomskih konstelacija: dužničko-deflacijsku depresiju. I nitko se zbog toga previše ne uzrujava. Šuti HNB, šuti Vlada, šuti parlament, ušutkani su neovisni analitičari.

Naravno, skočit će na noge mnogi, hrvatska godišnja stopa inflacije lani je bila ipak blago pozitivna (plus 0,2 posto prema Eurostatu) pa se o deflaciji još ne može govoriti. Također, deflacija je, po definiciji, ukorijenjeno očekivanje pada cijena, pa aktualni blagi negativni “rast” cijena još ne mora značiti i deflaciju. Cijene prosječno padaju zbog pojeftinjenja hrane i energenata u svijetu, a to za zemlju može biti samo pozitivno, reći će neki.

Sve je to, međutim, hvatanje za slamku koja neće promijeniti hrvatsku surovu makroekonomsku stvarnost: stope inflacije koje se sada bilježe, u svakom slučaju miljama su daleko od onih koje se u ekonomskoj teoriji i praksi smatraju poželjnima i blagotvornima. I, što je najgore, ustrajne stope rasta cijena sasvim blizu nule ili ispod nje zorno pokazuju da u Hrvatskoj inflacijom zapravo nitko ne upravlja i nitko je doista ne kontrolira.

Hrvatska središnja banka ima zakonski mandat očuvanja stabilnosti cijena, ali stabilnost se pritom ne kvantificira. Najispravnije bi, mislim, bilo reći da održavanje stabilnosti znači sprečavanje naglih promjena opće razine cijena, što znači i nižu stopu inflacije kojima se brzina promjene izražava. No, premda nema zadanu određenu stopu inflacije koju mora postići (što bi moglo značiti da je jedino prihvatljiva stopa od nula posto), Hrvatska je članica Eurosistema, monetarnog sustava Europske unije, a on ipak ima kvantificirani cilj.

U EU se službeno smatra da su cijene stabilne ako je godišnja stopa inflacije “manja od, ali blizu dva posto”. To je cilj koji je prešutno ulaskom u EU preuzela i Hrvatska. No, stvarne hrvatske stope u posljednjih su desetak godina znatno odstupale od tog cilja.

Uoči izbijanja globalne velike recesije inflacija je u Hrvatskoj bila jedan posto, da bi 2008. skočila na ekstremnih 8,5 posto. Potom se spustila na 0,8, da bi potkraj 2012. i početkom 2013. opet porasla na pet posto. Otad se stopa smanjivala sve do minus jedan... Umjesto koliko-toliko stabilnih plus dva posto, imali smo lude oscilacije, između minus jedan i plus osam posto. Dakle, hrvatska je monetarna politika u ostvarivanju svoje glavne zadaće bila neuspješna.

Metoda kojom se HNB pritom koristio kolokvijalno se naziva “ciljanje tečaja”. Zemlje u razvoju koriste se jednom od dvije glavne tehnike održavanja stabilnosti cijena - “ciljanjem inflacije” ili “ciljanjem tečaja”, što znači održavanjem stabilnosti tečaja domaće valute prema “čvrstoj” valuti ekonomske velesile u čijoj se ekonomskoj i političkoj orbiti ta zemlja nalazi.

I, ponovno, Hrvatska ni za tečaj nema kvantificirani cilj, neku određenu cijenu eura koju pokušava postići i braniti, pa se održavanje stabilnosti tečaja ponovno može shvatiti jedino kao sprečavanje prebrzih promjena pod utjecajem tržišnih silnica, a ne sprečavanjem svake promjene.

Iza ideje da se upravljanjem tečajem upravlja cijenama stoji jednostavna logika: ako poskupi euro, onda će u zemlji poskupjeti svi uvozni proizvodi koji se plaćaju eurima, kao i domaći koji kalkulaciju svoje cijene izvode u eurima, a takvih je većina. Da u Hrvatskoj ne bi bilo poskupljenja, ne smije se, dakle, dopustiti poskupljenje eura. No, to je teorija, a praksa se od nje jako razlikuje.

Najveći rast cijena (inflacija veća od 8 posto) događao se u Hrvatskoj u drugoj polovici 2008. kada je euro bio najjeftiniji (7,1 kunu). Kad je euro najviše poskupio (veljača-ožujak 2009., na 7,5 kuna), inflacija je u Hrvatskoj pala na samo jedan posto. Posljednje dvije godine euro je još skuplji (7,6 do 7,7 kuna), no hrvatske su cijene, umjesto da porastu, potonule u zonu deflacije.

Naravno, možemo naći puno različitih razloga za tu “anomaliju”, no ostaje empirijska činjenica: upravljajući tečajem, hrvatska monetarna politika uopće ne upravlja inflacijom. To jedno s drugim, očito, nema puno veze. Metoda “ciljanja tečaja” posve je neučinkovita za kontrolu cijena.

Zašto je tako? Na cijene, očito, uz tečaj djeluje i puno drugih faktora, koji ponekad prevladaju. Čini se da je sada nastupila takva situacija: “Mnoge zemlje u razvoju još uvijek ciljaju tečaj, pa sada (bolno) uče da ciljanje tečaja nije učinkovito kada sve valute divlje depreciraju zbog pada cijena robe”, napisala je prošli tjedan briljantna američka analitičarka Frances Coppola. Znači li to da i Hrvatska napokon za kontrolu cijena treba napustiti ciljanje tečaja i početi koristiti ciljanje inflacije?

To je pitanje za monetarne stručnjake pa ja na njega ne želim odgovarati, no jedno je sigurno: dužničko-deflacijska depresija potpuno je neprihvatljivo stanje. Ono razara ekonomiju, gasi radna mjesta, vodi u privredni i socijalni debakl. No, jasna je i još jedna stvar: od onih koji su zemlju doveli u takvo stanje doista ne treba očekivati da će je biti sposobni izvući iz njega.