Ekonomija u kroničnoj depresiji, s neprekidnim padom BDP-a od 2012., s rastom nezaposlenosti i averzijom javnosti prema slobodnom tržištu, s proračunskim deficitom većim od talijanskoga... Zemlja koja zbog strukture svog izvoza gubi inozemna tržišta, a propala joj je i jedina globalna korporacija... Pomogla bi joj devalvacija, ali ne može devalvirati jer koristi tuđu valutu euro, a ne može provesti ni “internu devalvaciju” jer ima ekstremno rigidne plaće u sustavu kolektivnog pregovaranja...
Zvuči li vam to kao dobro poznata europska priča? Ali, nije riječ o Grčkoj, Španjolskoj ili Portugalu, pa ni o Hrvatskoj. Riječ je o Finskoj. Tako je Finsku prošloga tjedna za američki investicijski portal seekingalpha opisao analitičar Lars Christensen. Priča je gotovo identična i za Dansku. Danska ne koristi euro, ali je svoju valutu krunu čvrsto vezala za euro pa joj puno ne pomaže ni to što Danci bolje nego Finci shvaćaju da ako žele imati “čvrstu valutu”, moraju biti spremni prilagođavati se krizi snižavanjem plaća.
Ali, sudeći po prošloga tjedna objavljenoj MMF-ovoj studiji (WP/16/9), duga ekonomska stagnacija ozbiljno prijeti cijeloj eurozoni, a ne samo Finskoj. A kakve to veze ima s Hrvatskom? U trenutku kada rast hrvatskog BDP-a ponajviše ovisi o izvozu Hrvatske njezinim glavnim trgovinskim partnerima u Europi, opasnost od stagnacije na području eura i u brojnim drugim zemljama članicama EU-a glavna je prijetnja i hrvatskom ekonomskom oporavku.
Od izbijanja globalne velike recesije rast proizvodnje po glavi stanovnika u eurozoni se zaustavio, a jaz u odnosu na Sjedinjene Države se produbio, piše za MMF Huidan Lin. U cijelom svijetu stope rasta vodećih razvijenih zemalja niže su nego prije krize, ali potonuće članica eurozone bilo je najizraženije, a današnje su im stope rasta kao što su bile početkom 2000-ih. BDP per capita po paritetu kupovne moći u eurozoni je za golemih 15.000 dolara niži nego u Americi!
Najveći krivac za ekonomsku stagnaciju eurozone je opadanje takozvanih ukupnih faktora produktivnosti, odnosno učinkovitosti korištenja gospodarskih resursa, koja većinom ovisi o tehnološkim inovacijama i unapređenjima. Analize također pokazuju da bi rast eurozone mogao ostati niži zbog starenja stanovništva i sporog rješavanja problema naslijeđenih iz krize.
Stariji građani, općenito se smatra, već imaju sve što im treba i nemaju potrebe kupovati i trošiti, a onda nema ni poticaja za poželjni rast cijena pa zemlje padaju u deflaciju koja onda još više potiče štednju i guši privatnu potrošnju, a s njom i ulaganja, javnu potrošnju i zapošljavanje. Nastaje pogubni začarani krug iz kojega je teško naći izlaz, posebno uz visoku nezaposlenost i visoku zaduženost i privatnog i javnog sektora nastalu 2008./09.
Do krize je u eurozoni udjel zaposlenih u stanovništvu rastao, a broj nezaposlenih se smanjivao. U krizi se to preokrenulo i danas se rast broja zaposlenih usporio, a populacija radne dobi raste sporije nego ukupno stanovništvo. I kapital u eurozoni raste sporije nego što raste stanovništvo, dok neke zemlje poput Italije i Grčke bilježe oštar pad akumulacije kapitala. U srednjem roku se ne vidi da bi se to moglo promijeniti. Što se tiče pada ukupnih faktora produktivnosti, on je u Europi najizraženiji u sektoru usluga, i to, kako tvrdi MMF, zbog “sporije primjene i širenja informacijskih i komunikacijskih tehnologija”. Produktivnost usluga niža je od pretkrizne čak i u Njemačkoj, a u srednjem roku ni to se neće moći znatnije poboljšati. Velik pad osobne potrošnje, ulaganja i zaposlenosti 2008./09., međutim, nije pogodio samo EU i eurozonu, nego i Sjedinjene Države. Štoviše, globalna velika recesija je i krenula iz Amerike, no Amerika je već nakon godinu i pol uspjela preokrenuti pogubne trendove i danas ima stope rasta osjetno više od europskih te punu zaposlenost.
Postigla je to uz pomoć tzv. nekonvencionalne monetarne politike “kvantitativnog popuštanja” (QE). No, Europi to isto nije pošlo za rukom, Europa balansira na rubu deflacijskog ponora i muči se s rastom BDP-a i nakon što je Europska centralna banka godinu dana kupovala obveznice članica eurozone u ukupnom iznosu od čak 60 milijardi eura mjesečno. Zašto? Izvrstan odgovor na to pitanje dao je ovih dana u svojoj kolumni profesor s Harvarda Martin Feldstein.
Američki Fed je na tržištu kupovao državne obveznice, dizao im cijenu i spuštao prinos, računajući da će prodavatelji, investicijske banke i fondovi, s dobivenim novcem kupovati dionice koje će im nositi veći prinos. I to se doista dogodilo, samo u 2013. američkim je dionicama cijena skočila za 30 posto, a kuća i stanova za 13 posto. Pritom se neto vrijednost američkih kućanstava povećala za 10 bilijuna dolara. Upravo je taj osjećaj bogaćenja potaknuo građane na veću potrošnju, BDP je porastao 2,5 posto, a nezaposlenost s osam pala na 6,7 posto.
U Europi, međutim, za razliku od Amerike, građani ne posjeduju dionice, objasnio je prof. Feldstein, pa ni “quantitative easing” ne može potaknuti privatnu potrošnju tako što će podići vrijednost imovine kućanstava. Europski QE snizio je prinose na državne obveznice i niskom kamatom deprecirao euro prema dolaru (za oko 25 posto), no europski izvoznici općenito vrlo sporo prilagođavaju svoje dolarske izvozne cijene. Od rujna 2014. do rujna 2015. ukupni neto izvoz eurozone povećao se za samo tri milijarde eura, što je za ekonomiju od 11 bilijuna eura - zanemarivo. Još jednom se pokazalo da monetarna politika ne može biti učinkovita niti ekonomije mogu prosperirati bez razvijenog privatnog tržišta kapitala.