RATKO BOŠKOVIĆ Nova vlada mora pregovarati i s Londonskim i Pariškim klubom

Situacija s inozemnim dugom zemlje i dugom države te hoće li Republika Hrvatska 2017. godine bankrotirati i kako to spriječiti, bile su glavne teme izlaganja i rasprava hrvatskih ekonomista na njihovu tradicionalnom godišnjem savjetovanju u Opatiji.

I lani se u Opatiji o tome raspravljalo, i preklani, i svih još ranijih godina, no čini se da je ove godine voda došla do grla. No, ekonomisti nisu ostali samo na svakidašnjim jadikovkama. Ova je konferencija, posebno panel koji je u četvrtak vodio Dragan Kovačević, ukazala na priliku da Hrvatska 2016. godinu iskoristi za raskidanje začaranog kruga proračunskog deficita i gomilanja javnoga duga; da se visoka zaduženost, ma kako to na prvi pogled izgledalo apsurdno, iskoristi kao svojevrsna odskočna daska za ubrzavanje slabašnog rasta započetog u zadnjim kvartalima.

A zaduženost zemlje i države doista je alarmantna. Premda je stanje njezina javnoga duga otprilike jednako prosjeku Europske unije, Hrvatska je od prvoga kvartala lani do prvoga kvartala ove godine imala drugi najbrži rast javnoga duga u EU ( Ljubo Jurčić). Hrvatska ima najveću razinu javnoga duga među europskim tranzicijskim gospodarstvima i nedovoljne stope rasta za financiranje visokih troškova zaduživanja i za buduće otplate. Nakon Portugala, Grčke i Italije, Hrvatska ima najveći udjel rashoda za kamate na javni dug u BDP-u ( Marijana Ivanov). U četiri posljednje godine javni dug se gomila brzinom od sedam posto BDP-a i to nije održivo. Hrvatska je zemlja s najvećom razinom javnoga duga od svih novih članica EU, uz tendenciju rasta. U Europi je samo osiguranje naplate državnih obveznica Grčke skuplje od osiguranja za hrvatske obveznice. Izdaci za kamate javnog sektora doseći će dogodine 4,2 posto BDP-a ili 14 milijardi kuna, što znači da očekivani rast BDP-a od 7,5 milijardi kuna pokriva tek polovicu novca potrebnog za plaćanje kamata na javni dug.

Sa završetkom razdoblja “jeftina novca” potkraj 2016. problemi sa servisiranjem hrvatskog javnog duga postaju izgledni ( Željko Lovrinčević). Bez rasta minimalno 3,5 posto Hrvatska ne može preživjeti ( Dragan Kovačević). Više s dugom ne možemo tako naprijed jer nam dug smanjuje raspoloživu potrošnju za tri do četiri posto na godinu i mi više ne možemo rasti. Rejting će nam padati, cijena duga će nam rasti i jasno je da nas to vodi u potpuno osiromašenje ( Branimir Lokin).

Dužnička kriza nam može izbiti za godinu dana, a može i za tri ili pet. Danas više nemamo imovine pa prodajemo obveznice, može nam se dogoditi da dođemo na inozemno tržište i da ne možemo prodati obveznice. I što onda? (Goran Buturac) Jedan dan će država samo reći “isplatit ćemo penzije u dva obroka, pola na početku sljedećeg mjeseca, a pola na kraju”. I tako to počinje... (Lovrinčević)

Međutim, ekonomisti okupljeni na panelu pod naslovom “Hrvatska zaduženost - ima li izlaza?” pokazali su se dosta hladne glave i vrlo konstruktivni. “Javni dug nije nešto nepremostivo, nešto s čime bismo trebali biti opterećeni”, rekao je Lokin, “države su ga uvijek rješavale, neke brže, neke sporije, ali uvijek bi se izvukle”. “Dug je ozbiljna stvar, ali nije nerješiva”, misli i Mato Crkvenac. Ponajprije, mi ne moramo vratiti sav svoj dug i svesti ga na nulu, upozorava Crkvenac, dok Lokin za unutarnji dug kaže da i nije “pravi dug”, nego je “realokacija sredstava, više bilančna, a ne stvarna kategorija, jer ne umanjuje ukupna sredstva raspoloživa za potrošnju, niti uzrokuje gubitak nacionalnog dohotka”.

A sada ono najzanimljivije i najvažnije: kako se riješiti dugova? Imamo visoko stanje duga, ali naše otplate nisu tako visoke i likvidnost financijskog sustava je visoka, pogotovo kad se obuhvate i pričuve HNB-a, podsjeća Lokin. U takvoj situaciji dugove možemo iskoristiti za pokretanje novog razvojnog ciklusa. Oni bi nam trebali poslužiti kao prilika, a ne kao smetnja. Da bi to postigla, Hrvatska bi trebala opet pregovarati sa svojim vjerovnicima o reprogramu duga.

“Mi uopće nismo otvorili razgovore s vjerovnicima, zaboravili smo pregovarati s Pariškim i Londonskim klubom. Samo se zadužujemo i nikoga nije briga ni za što, umjesto da i vjerovnike dovedemo u situaciju da se i oni uključe u rješavanje naše zaduženosti”, rekao je Lokin u Opatiji. Lokin misli da uz obilje likvidnosti u bankama dugove možemo reprogramirati, možemo ih čak dijelom i otkupiti deviznim pričuvama, “ići u rizik da bismo povisili rejting i snizili cijenu ukupnog duga, i tako prekinuli taj pogubni ciklus kretanja zaduženosti. Znači, postoje načini kako se to može raditi, samo treba donijeti političku odluku i biti u tom pogledu radikalan, a ne samo naricati nad dugom”.

Naravno da se može pregovarati s vjerovnicima, no za Tomislava Ćorića Hrvatsku od bankrota može spasiti jedino vjerodostojna ekonomska politika. “Iz njegove perspektive” to je “politika malih koraka”, iskorištavanje neiskorištenih resursa (poput poljoprivrednog zemljišta) i komparativnih prednosti (npr. gradilišta uz more). Možda je raspravu najbolje zaključio Mato Crkvenac rekavši da Hrvatska 2016. opet ima stanoviti manevarski prostor, dobru priliku. Nije ugrožena u izvršavanju svojih dužničkih obveza i dobila je godinu dana da smisli i razvije strategiju, da je primijeni i ostvari.

Sljedeću, 2016. godinu, započinjemo s novom vladom, ona ima šanse pokrenuti rješavanje zaduženosti i ako svoje postupke dobro argumentira, narod će ih prihvatiti.