ON THE RECORD

Raspad vlasti u Hrvatskoj izaziva težak osjećaj gađenja

Raspad vlasti u Hrvatskoj izaziva težak, gotovo nesnošljiv osjećaj gađenja. Uistinu je veliko pitanje može li se tolerirati ovakvu vlast, čak i u ime bržeg postizanja strateških ciljeva
 Damjan Tadić/CROPIX

U više od dvadeset godina, što sam proveo u političkom novinarstvu, nikada, ali baš nikada nisam vidio ovako mučan raspad vlasti u Hrvatskoj, kao u posljednjih nekoliko mjeseci.

Komunisti su se krajem osamdesetih i početkom devedesetih mirno i uredno povukli s vlasti. Tuđmanovom HDZ-u, potkraj devedesetih, nije palo napamet odugovlačiti s provedbom parlamentarnih izbora, iako su se mogli pokušati izvlačiti na izvanredne okolnosti, dakle na odlazak prvog hrvatskog predsjednika koji je umro samo nekoliko tjedana prije trećesiječanjske pobjede Ivice Račana i Dražena Budiše.

Kaos koji se sada događa u hrvatskom političkom životu ne samo da nikada nije zabilježen (barem ne u ovakvom obliku), nego ozbiljno prijeti zadnjim ostacima vjerodostojnosti hrvatskih političkih institucija.

Prvo, očigledno je da svi akteri hrvatske političke scene javno lažu, i kada za to nema nikakve potrebe.

Cijelo sadašnje vodstvo HDZ-a tvrdi da Damir Polančec, njihov dojučerašnji kolega i donedavni potpredsjednik Vlade, bezočno laže.

Damir Polančec nizom detalja dokazuje da barem u nekim situacijama govori istinu, što, opet, ukazuje na to da lažu članovi Vlade i vodstva HDZ-a.

Pojedini dokumenti, koji su objavljeni nakon Sanaderova svjedočenja o Ini, sugeriraju da je bivši predsjednik Vlade lagao.

Ako svi, dakle, lažu o razmjerno benignom pitanju - ugovoru o Ini koji nije predmet kaznene istrage - kakve se sve laži mogu očekivati u težim slučajevima?

Nadalje, Vlada se upušta u spinove koji su toliko prozirni i, opet, nepotrebni, da u javnosti dobivaju očigledan karakter laži.

Tipičan je primjer spin o tome da SDP i Ivo Sanader surađuju u rušenju ove Vlade. Taj je spin, koji je postao mantra Jadranke Kosor i njezinih najbližih suradnika, toliko besmislen da ga ne treba demantirati ničim osim jednom banalnom tvrdnjom: Sanader je HDZ-ov, a ne SDP-ov čovjek.

Informacija, kojom barataju u oporbenim kurgovima, da se teza o Sanaderovoj i SDP-ovoj suradnji proširila iz američkog veleposlanstva, čak i da je točna, ne opravdava gospođu Kosor u inzistiranju na nečemu što je očigledna neistina.

Sadašnja hrvatska Vlada ima minimalnu potporu javnosti. Među hrvatskim građanima, kako sva recentna istraživanja pokazuju, dominira uvjerenje da Vlada ne valja.

Vlada je, dakle, pod snažnim pritiskom da ode.

Od takvog se pritiska Vlada pokušava braniti natjecanjem u lažima i spinovima.

Zna se, međutim, što se mora dogoditi političarima koji otvoreno ne govore istinu. Oni, uistinu, nužno i uvijek odlaze pa prepuštaju građanima da na izborima odluče o njihovoj budućnosti.

Osim kaosa, laži i međusobnog optuživanja, koji je toliko kontaminirao hrvatski javni prostor da je već postalo neugodno i opterećujuće gledati i dobro priređene televizijske vijesti, osjećaju mučnine koji, definitivno, prekriva hrvatsku političku i javnu scenu, ovaj je tjedan snažno pridonijela predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec.

Ne želimo ovdje ulaziti u raspravu o pravnom sadržaju odluke Ustavnog suda da ne raspiše referendum o Zakonu o radu, iako je tom odlukom Ustavni sud osporio volju gotovo 800 tisuća građana, što samo po sebi dodatno opterećuje političku situaciju u zemlji i ostatke povjerenja u njezine institucije.

Međutim izjava gospođe Omejec, kojom se ona upustila u političko diskvalificiranje organizatora referenduma, ne samo da je uvredljiva, nego predstavlja prvorazredni politički skandal iza kojeg ni Ustavnom sudu nitko više neće ništa vjerovati.

Ne samo zato što je Jasna Omejec govorila jezikom Vladimira Šeksa i Jadranke Kosor, nego zato što sutkinja, a osobito predsjednica Ustavnog suda, ne smije optužiti legalne protagoniste političke scene za rušilačke namjere (osim ako, eventualno, nisu pozivali na državni udar, što sindikati sigurno nisu činili).

Ustavni se sud tako, nažalost, pridružio Vladi, vodstvu HDZ-a i bivšim čelnicima HDZ-a u natjecanju za prvo mjesto u onečišćavanju hrvatske političke pozornice.

Hrvatskoj su, posve je jasno, neodložno potrebni novi izbori jer zemlju koja je u ovako dubokoj političko-moralnoj i gospodarskoj krizi mora voditi vlada koja će imati stvarni legitimitet, ovjeren glasovima birača.

Jedino stvarno pitanje koje se postavlja, kada je riječ o prijevremenim izborima, jest pitanje završetka pregovora s Europskom Unijom.

Bruxelles je hrvatskoj javnosti poslao jasan signal da bi izbori mogli ugroziti završetak pregovora.

S jedne strane, riječ je o prirodno lijenom refleksu eurobirokracije koja ne želi nikakve promjene uoči okončanja golemog, sporog i teškog posla s Hrvatskom.

S druge strane, recimo da je Bruxelles u pravu; recimo, dakle, da bi prijevremeni izbori uistinu odgodili svršetak pregovora.

U tom se slučaju Hrvatska suočava sa strateškom dilemom.

Vrijedi li riskirati odgodu ulaska u EU za još godinu dana da bi se smijenila sadašnja Vlada koju više nitko ne podržava ili, pak, po svaku cijenu, pa i cijenu prolongiranja ulaska u Uniju, treba smijeniti Vladu koja očigledno šteti Hrvatskoj na mnogo razina?

Ove su novine uvijek i gotovo bezuvjetno podržavale što brži ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju. No, nismo sigurni može li Hrvatska izdržati još godinu ili više sadašnje Vlade koja, definitivno, nije kadra vladati, i kojoj nitko ništa ne vjeruje.

Za Hrvatsku je, zapravo, najbolje rješenje da se izbori raspišu danas i da se što prije, već početkom sljedeće godine, formira nova vlada koja bi odmah mogla donijeti preostale odluke, bitne za završetak pregovora.

A kada je o unutrašnjoj situaciji riječ, sigurni smo da nova Vlada, bez obzira na ishod izbora, neće niti milimetar popustiti u borbi protiv korupcije.

Osiguravanje uvjeta za uspjeh protukorupcijske kampanje jedan je od presudnih zadataka bilo koje hrvatske vladajuće garniture.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 17:46