Prijeti li Plenkoviću opasnost od Karamarka i Hasanbegovića ili se boji sjena?

Ako ga ne dovedu pred zid, predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković neće se obračunavati sa Zlatkom Hasanbegovićem, Andrijom Hebrangom, svojim prethodnikom Tomislavom Karamarkom, kao ni drugim HDZ-ovcima koji su se uključili u lokalne izbore, ali tako da podržavaju kandidate koji su konkurencija njihovoj stranci.

Prema HDZ-ovu statutu, spomenuta trojka već je mogla imati otvorene postupke i gledati prema izlaznim vratima iz stranke. Plenković je njihove javne nastupe mogao komotno iskoristiti za početak obračuna s takozvanim desnim krilom koje mu je od prvoga dana žestoka oporba u stranci i koja mu svako malo baca klipove pod noge. Najviše povoda dao mu je Hasanbegović. Kao iskusni galamdžija i provokator, prvi se oglasio protiv politike kojom stranku vodi aktualni predsjednik Plenković, te već u startu ozbiljno potkopao HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba, Dragu Prgometa. On je u više izjava i intervjua otvoreno stao na stranu Brune Esih govoreći kako je smatra boljom kandidatkinjom za gradonačelnicu Zagreba nego što je to Prgomet. Pošto mu je Plenković zaprijetio, Hasanbegović je podvio rep, zaključio da je izgovorio sve što je imao reći, zahvalio na pažnji i - ušutio. No, postigao je cilj. Oglasio se taman toliko da Prgometu nanese ozbiljnu štetu, a prijateljici Bruni Esih napravi dobru reklamu. Znao je da se Plenković neće usuditi reagirati na prvu i izbaciti ga iz stranke, jednako kao što se ni on ne usudi tjerati mak na konac i riskirati da ostane bez članske iskaznice HDZ-a.

Hasanbegović zna da bez HDZ-a ne bi ni godinu dana preživio na političkoj sceni. Politički sadržaj koji nudi svodi se na vrlo usko područje, a to je ideološki obojeni pogled na povijesno razdoblje 2. svjetskog rata i poraća. Dok o tome istupa kao član Predsjedništva HDZ-a, Hasanbegović plijeni pažnju jer se u pravilu radi o ekscesima u vrhu najveće, vladajuće stranke. Da nastupa s istom retorikom, ali izvan HDZ-a, nitko se na njega ne bi ni osvrnuo.

Marginalnije, ali opakije, Plenkoviću je potpuno istu stvar napravio Karamarko. On se oglasio povodom izbora u maloj, u ukupnoj slici lokalnih izbora moglo bi se reći beznačajnoj, općini Hrvace. Podršku je dao kandidatu za načelnika Željku Domazetu - čovjeku koji nastoji srušiti HDZ-ova kandidata. I ne samo to. Domazet je ogranizirao nedavne prosvjede protiv gradnje plinske elektrane kojima je podršku došao dati Željko Glasnović. Poanta je da se, kada se malo proanaliziraju odnosi, Karamarkova podrška uklopila u isti krug kojemu pripadaju Hasanbegović i Esih. A poruka koju Karamarko šalje s margina lokalnih izbora glasi da je tu, i dalje politički aktivan, a da u HDZ-u i dalje ima sljedbenike. Plenkoviću je bacio rukavicu posred lica.

A zašto Plenković ne reagira? Zato jer se kao premijer, a ne samo kao predsjednik HDZ-a, našao u toliko kompleksnoj situaciji da ne želi ništa riskirati. Boji se da bi otvorenim obračunom sa stranačkom oporbom koju simbolično predstavlja Hasanbegović otvorio veliku frontu na kojoj bi morao potrošiti mnogo logistike, jako puno municije i energije, čime bi si destabilizirao premijersku poziciju.

Da bi bio uspješan, premijer, kao što to i sam govori od početka mandata, mora imati stabilnu Vladu. Do sada mu to uspijeva, a izravna pozitivna posljedica je porast kreditnog rejtinga i poboljšanje ukupne klime u gospodarstvu koje bilježi tek naznake mogućeg oporavka. Dakle, njegov osnovni zadatak je zadržati uvjerenje da će u Banskim dvorima zajedno sa svojim timom (u istom ili korigiranom sastavu) ostati do kraja mandata. Budući da je Vlada koalicijska, a da mu je partner mlađahni Most koji se još dokazuje pred svojim biračima, Plenković mora jako dobro balansirati kako bi provodio svoje političke ciljeve, a pritom ne bi dovodio u pitanje savez sa strankama koje ga održavaju na vlasti.

Uz politički savez koji je sam po sebi kompleksan, Plenković je dobio u miraz još dvije opake mine. Prvu, a riječ je o Ini, sam si je stavio u krilo riskirajući pritom da mu tu i eksplodira. Drugu - a to je Agrokor, ne može ostaviti sa strane i pustiti da eksplodira jer ako do toga dođe, žrtve će biti strašne, a ni njegova Vlada neće biti pošteđena.

Jako dobro svjestan situacije u kojoj se našao, Plenković je odabrao taktiku za koju vjeruje da će do kraja mandata održati stabilnu Vladu, da će do tada u potpunosti preuzeti kontrolu nad HDZ-om, a u iduće parlamentarne izbore ući sa sebi lojalnom garniturom. Taktika za koju se opredijelio je izbjegavanje otvorene bojišnice. Umjesto da se izlaže, Plenković naizgled ne reagira, čeka da protivniku padne adrenalin, ostavlja ga da se ispuca u prazno i umrtvi, a za to vrijeme plete svoju mrežu. No, i druga strana plete svoju, a ako im ju ne raskida, Plenkoviću stalno prijeti opasnost da se spotakne i padne u nju.