Preporod hrvatskog jezika u hotelu za gume

Prije nekoliko dana me je, dok sam vozio kroz Novi Zagreb, ozario natpis “Hotel za gume”. U ovo mračno doba posvemašnjeg narodnog posrnuća, nacionalističkog kiča i kulturne propasti bio je to znak, marginalan i skrajnut, ali ipak prisutan, koji je potvrđivao da je još uvijek živ genij hrvatskog jezika, onaj anonimni, nevidljivi i sveprisutni um koji stvarima i situacijama nadjeva imena i ne dopušta da išta ostane neimenovano, niti da jezik zanijemi pred zbiljom koja ga prestiže.

Genij je savršeno obavio svoj posao: čim sam ispred periferijske autopraonice, kraj livade na kojoj prestaje grad, ugledao da piše “Hotel za gume” odmah sam znao kakav je to hotel i čemu služi. To je ono u čemu se nove riječi i sintagme, slivenice, jezični kalamburi, novoustanovljene fraze raspoznaju. Ako su uspjele, čini nam se kako su postojale i prije nego što su prvi put bile izgovorene, odmah se prime u jeziku kao što se list čuvarkuće prima u zemlji, lako se i rado izgovaraju, a u govornika stvaraju dojam kako te riječi, sintagme, fraze nisu izmišljene, nego su pronađene, iskopane su iz tijela jezika, iz stijene jezika, kao što se kopaju zlato i dijamanti.

U većem dijelu Europe, pa tako i u nas, zimska sezona u prometu nastupa 15. studenoga. Od tog dana snjegovi su vjerojatni, tako da svako vozilo na putu mora imati zimske gume. A ako nema zimskih guma, onda lance za snijeg u prtljažniku. Nastupaju tjedni u kojim vulkanizerski i automehaničarski obrti rade punom parom. Malobrojni su entuzijasti koji sami, na parkiralištu ispred nebodera, svojim autima mijenjaju sezonsku obuću, većina to radi u nekoj od prigradskih radnji. Zahvat je to brz i jeftin, ali za njega je, ipak, vezana jedna iritirajuća okolnost: nešto treba učiniti s one četiri ljetne gume. Neki ih drže na balkonu, drugi u podrumu, ima ih i koji gume penju na tavan, nose ih na vikendicu, pohranjuju kod prijatelja… U svijetu koji se stišće i gura, i u kojem je svaki četvorni metar stambenog prostora šest mjeseci do godine dana kredita, četiri automobilske gume ozbiljan su problem.

I onda se netko dosjetio, neki mehaničar, vulkanizer, praoničar, da tim ljudima ponudi uslugu sezonskog čuvanja guma. On ti svakog 15. studenoga i 15. ožujka zamijeni gume, ali ti ih ne moraš dvaput godišnje vući kući, nego one ostaju u njegovom skladištu. U predgrađima, gdje je smještena većina ovih radnji, višak je skladišnog prostora, pa će svi od ovog imati neke koristi.

E, ali tu nastaje novi, ne baš tako beznačajan problem: kako oglasiti novu uslugu, kad ona u hrvatskom jeziku ne postoji. Vjerojatno ne postoji ni u jednom drugom, ali neki se jezici naprosto pogodniji za tvorbu neologizama i složenica. U hrvatskom one ne samo da rogobatno zvuče, nego su i nerazumljive. A automehaničari i vulkanizeri, kao i praoničari “limenih ljubimaca”, ne brinu se za ljepotu jezika, ali im je do razumljivosti itekako stalo. Ako ti je natpis na radnji nerazumljiv, mušterije - koji se ovdje po hrvatski lijepo nazivaju klijenti, iako su, možda, i pacijenti - neće shvatiti što im nudiš, i posao će loše ići.

Ono što u hrvatskom ne mogu novoriječi i složenice, mogu metafore, metonimije, igre riječi. I onda je iz nekog obrtnika s periferije progovorio hrvatski jezični genij, lično. Pa je nastao hotel za gume. Njemu bi, tom hotelu za gume, trebalo dodijeliti godišnju nagradu za najuspjeliju intervenciju u jezik. Izmislio je frazu koja ranije nije postojala, ali se u hrvatskom jeziku savršeno snašla. Osim što je tačna, istinita i razumljiva, krajnje je funkcionalna i duhovita. Živi jezik, onaj u kojem sudjeluje jezični genij, između ostalog je i duhovit.

Nećemo doznati, a vjerojatno i ne trebamo, kome je i kada sinuo “hotel za gume”. Bio je to trenutak anonimnog jezičnog nadahnuća, na kakvima se i zasniva jezik. Jezik stvaraju oni kojima zafali riječ. A stvaraju ga još i pjesnici. Oni interveniraju u riječi, fraze i sintagme, oni stvaraju genijalne slivenice - kakve frcaju u hrvatskom, bosanskom, crnogorskom, srpskom, srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom - ali oni interveniraju i u sintaksu, čine je živom i elastičnom. U posljednjih pedesetak godina hrvatski su jezik živim i inventivnim činili Josip Sever, Ivan Slamnig, Predrag Lucić, Boris Dežulović. I još neki kojih se ovog časa nisam sjetio, ali znam da ih je bilo malo i da su redom bili prezreni. Veliki Hrvati mrze hrvatski jezik jer se tako malo razlikuje od srpskog. Za razliku od engleskog ili njemačkog, koji se baš jako razlikuju.

Nevolja hrvatskog jezika, i tu se on doista i razlikuje od srpskog, u tome je što se jezikoslovci ovdje smatraju jezikotvorcima. Pa im onda biva dopušteno da trijebe riječi u jeziku, i da izmišljaju nove. Dane su im ovlasti kakve može imati samo hrvatski jezični genij, i kakve imaju veliki pjesnici, a naročito oni koji se bave životom živih riječi. Ti su, kako rekosmo Sever, Slamnig, Lucić i Dežulović, a prije njih nešto sitno Krleža, silno Ujević, Kranjčević… Jezikoslovci se, pak, bave stanjem jezika, registriraju ga i (oprezno) normiraju, ali oni jezik ne stvaraju. Ni riječi, ni fraze, ni sintagme. Da su za takvo što imali talenta, bili bi pjesnici. Ili vulkanizeri.

Bohuslav Šulek bio je drag čovjek, obrazovan, poduzetan i pametan, leksikograf, polihistor i amater prirodoslovac. Bio je i jezikoslovac, ali, avaj, i jezikotvorac. Protestant, Slovak rođenjem, jezikom i formatom, hrvatski jezik prvi put je čuo, a zatim i progovorio, kao dvadesetdvogodišnjak. Kao i mnogim pametnicima njegova doba, jezik njegova obrazovanja, ali i jezičnog osjećaja i samjeravanja, bio je njemački. Šulek je bio veliki hrvatski prosvjetitelj, hiperaktivan kao pravi protestantski misionar učio je Hrvate svemu i svačemu, od pranja ruku i čuvanja šuma do čitanja i pisanja. Ali, nevoljnik, krenuo im izmišljati riječi za ono za što oni, posve prirodno i očekivano, riječi nisu imali jer je bilo izvan prethodnoga njihovog životnog, kulturnog, pa onda i jezičnog iskustva. Neke od njegovih riječi bile su i uspjele - tako zračenje, narječje i glazba, druge su bile budalaste - mjer (metar) i tez (gram), treće su bile idiotske - psoglav (krokodil) i vatrenjača (vulkan), ali sam njegov naum bio je zastrašujući. I bio bi zastrašujući čak i da Šulek nije bio naučeni, posredni govornik hrvatskog jezika, koji nije znao ni osjećao što taj jezik može, a što ne može. Nakon njega se nekako uobičajilo da jezikoslovci u Hrvata izmišljaju nove riječi, e ne bi li kako jezik hrvatski uzrazlikovali od jezika srpskog više nego što se razlikuju sami po sebi.

Ali, postoji i još jedan motiv - također vrlo budalast - za izmišljanje novih riječi: jezična ekonomika. Naime, našim se profesionalnim govornicima - ako takvi postoje i ako takvi smiju postojati - ne sviđa što postoje stvari, predmeti ili situacije koje Hrvat može izraziti u pet riječi, dok je Nijemcu, recimo, dovoljna jedna riječ. Na meti im se tako našla bijela tehnika. I onda im više nije valjao “stroj za rublje” ili, za po doma, “vešmašina”, nego su ispjevali “perilicu”. Što ta riječ znači? Zašto perilicu uključimo da opere gaće, a perilicu ne uključujemo da opere guzicu? I kako se u toj riječi čuje da pere gaće, a ne još i guzice, kuhinjske pločice, te, zašto ne, i automobile? Po čemu vešmašina jest perilica, a one četke kroz koje prolazimo s autom u autopraonici nisu perilica? To je, dakle, kriva riječ, čije je značenje proizvoljno i administrativno, ne proizlazi iz jezika, nema rodno mjesto u metafori. A svaka je riječ, kaže Borges, po jedna mrtva metafora. Perilica je ništa.

Onda je rođena još jedna, mnogo rogobatnija, ružnija, protuhrvatskija, neprijateljskija i neprijatnija riječ od perilice: suđerica. Ta antihrvatska nakaza, protivna je tvorbi riječi u hrvatskom jeziku, a još ima i to odvratno, škripeće R viška. Odakle u riječi suđe, ili na njezinom kraju, glas R? Trebao je nekom antitalentu da osmisli hrvatski stroj za pranje suđa.

Kako ćete prepoznati lošeg hrvatskog pisca, pjesnika ili prozaista? Lako. Taj će bez ikakvog straha i zazora, bez imalo gađenja i obzira, u tekstu s umjetničkim pretenzijama napisati perilica ili suđerica. Riječi imaju sjećanja, pogotovu loše i krive riječi, one koje ne kazuju, nego označavaju, zapišavaju, obilježavaju. Takve riječi nose neizbrisiv antitalent svojih tvoraca. One su neprijatelji u jeziku.

“Hotel za gume” praznik je hrvatskog jezika. I ne može se njime ekonomizirati, ne može se svesti na jednu riječ. Moraju tri. Jer ni jezik nije sustav (čini mi se da je i sustav Šulekova riječ, ali vidite da funkcionira), jer ni jezik nije sustav emotikona. Jezikom se govori, njime se iskazuje, osim što se komunicira, označava, etiketira. Ali koga je za to u ova mračna doba briga? Možda doba i jesu tako mračna zato što nikoga nije bila briga.