PRAZNIK SAMODOPADNOSTI U Rusiji najkvalitetniji nogometaši pobjeđuju najkvalitetnije nogometaše, a ovdje najprosječniji političari upravljaju društvom

Vlado Gotovac, čovjek koji je imao rijedak privilegij među disidentima, opozicijom, a to je da mu se nije moglo osporiti niti umanjiti domoljublje, u srpnju 1998. godine izrekao mi je u intervjuu prilično provocirajuću tezu koju bi se i danas, dvadeset godina kasnije, malo tko usudio naglas izgovoriti.

A posebno bilo tko s današnje plitke, klijentelističke, nagodbenjačke političarske scene koja je zajahala i zagušila javni prostor, sve institucije i začepila pore društva, toliko da ono uopće ne diše.

Gotovac je tada izjavio, komentirajući potez prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana, kako on osobno, kad bi bio na Tuđmanovu mjestu, nikad ne bi podijelio nogometašima državna odlikovanja.

“Mislim kako je pravo odlikovanje za njihov posao njihova medalja sa Svjetskog prvenstva”, zaključio je tada Gotovac. Mi smo to bili stavili u naslov, a predsjednik Liberalne stranke sigurno je stekao još kojeg neistomišljenika i neprijatelja, no na sreću, taj put barem nitko na njega nije fizički nasrnuo kao godinu ranije, kad ga je na predizbornom skupu u Puli iz čista mira opalio po glavi pijani radikal iz elitnih vojnih postrojbi.

Gotovac, naravno, nikad nije postao predsjednik, a osoblje Kolinde Grabar-Kitarović sigurno već vrijedno radi na kompletiranju trakica i glancanju kovanih medaljica za veliko slavlje u ponedjeljak.

I neka našim genijalnim nogometašima državnih odlikovanja i svakog drugog priznanja! U tome se ni tada, pa ni s ove dvodesetljetne distance, nisam slagao sa svojim sugovornikom Vladom Gotovcem - tko je sve dobio državno ordenje, apsurdno bi bilo da ga ne prime oni koji su zaista nešto postigli u svom poslu.

No pokojni Gotovac to ionako nije izrekao zato što bi mu smetalo da se Hrvatska i na razini simbola pokloni trofejnim nogometašima. On je ustvari htio potaknuti drugu raspravu: samim plasmanom u vrh svjetskog nogometa, budimo iskreni i ne budimo naivni, Hrvatska neće postići puno. Veličanstven uspjeh hrvatskih nogometaša ne može kompenzirati tragičnu jalovost naših elita ni najbolji trkač (Brozović) ne može umjesto Hrvatske pretrčati prijeko potrebnu tranziciju iz društva dogovaranja u društvo stvaranja. Uostalom, evo, prošlo je 20 godina, pa možemo provjeriti: i tad su se mnogi zanosili kako će se sve resetirati sad kad svi znaju za Hrvatsku i kad svi kliču Hrvatskoj, da će nam krenuti nabolje, da će se skupiti sav optimizam, kreativa i poštenje nacije i da je nedostajalo još samo to za povijesnu točku preokreta.

Političari su se i tih dana masovno slikali u dresovima, natezali ih na trbuhe, pozirali s nogometašima, upadali im u svlačionice, otimali se za svečane lože, uzimali slobodne dane za utakmice, ali - gle čuda - uspjeh nije virus i baš ništa nije prešlo na njih.

Rezultat “vatrenih” slavio se nekoliko tjedana, mjeseci, na refule i do danas, ali ni domaći nogomet, a kamoli politiku i društvo, taj rezultat nije osvijestio u bitnome, a to je da se do pravog uspjeha i pravog priznanja ne dolazi ni prečicama ni manipulacijama, nego isključivo znanjem, radom i srcem.

Pa ne moramo čak ići tako daleko, sve do Gotovca. I ondašnji “vatreni” Mario Stanić ovih dana upozorava na neiskorištenu priliku generacije. “Hrvatski nogomet otkad smo mi osvojili broncu nije imao nikakvu korist i to je cijela priča. A hrvatski nogomet nije samo A reprezentacija”, kaže Stanić i dodaje: “1998. godine smo bili treći na svijetu, a 2000. godine se nismo plasirali. To je ono što mene boli i to stavlja mrlju na moju karijeru i karijeru svih igrača i ostavlja upitnik jesmo li bili toliko dobri”.

U vrijeme te velike šanse 1998. godine čak smo još i imali sreću da u političarskom svijetu možemo tu i tamo čuti nekoga poput Gotovca, slagali se s njim ili ne i neovisno o njegovim političkim procjenama i talentima. Tad se još smatralo pristojnim imati u javnom prostoru pokojeg intelektualca (ali ne provokatora) koji će katkad malo pokvariti opću euforiju i uzbibati predrasude.

Danas je to nemoguće, nema toga više. Danas, dok se hrvatski nogomet upisuje u povijest zlatnim slovima, zahvaljujući enormnom naporu vrhunskih nogometaša i njihovog izbornika Dalića, u TV emisije o toj temi pozivaju državne birokrate, recimo ministra turizma, da nešto polusuvislo, birokratski isprazno bajaju o tome kako će već sljedeće sezone Hrvatska ekonomski buknuti jer će jednostavno cijeli svijet nahrupiti u domovinu nogometa.

Znači, tamo u Rusiji najkvalitetniji nogometaši pobjeđuju najkvalitetnije nogometaše, a ovdje u Hrvatskoj najprosječniji političari upravljaju društvom - nije li raskorak prevelik i izazovan? I čak ti turisti neće početi masovnije dolaziti jer ćemo nešto dodatno poduzeti (mimo toga što ćemo snimiti TV spot s Modrićem) nego samo zato što su neki ljudi koji se ozbiljno bave svojim poslom, u ovom slučaju nogometom, sve odradili umjesto nas, a mi možemo dalje po svome, bez izvlačenja ikakvih pouka i bez ulaganja povećanih napora.

Nekad Šuker, danas Modrić: pa hajde, u nogometu smo čak puno napravili. Ali nekad Gotovac, a danas Cappelli, ili da budemo sasvim fer u pronalaženju “parnjaka” - danas Darinko Kosor, e u društvu se stvarno nismo namučili.

Pa ako smo već propustili prije točno 20 godina iz toliko intenzivnog sportskog, pobjedničkog impulsa izvući najbolje pouke za društvo i pojedince, nemojmo istu pogrešku napraviti i danas. Zatvorimo uši i oči pred ometajućim, zavaravajućim, nepristojnim, hvalisavim usklicima raznih dužnosnika, pred njihovim propagandističkim pretjerivanjima, oni se kite tuđim perjem jer vlastitoga za skore izbore baš i nemaju. Nemojmo im povjerovati kad kažu da će sad napokon sve krenuti nabolje, nemojmo, jer dok nogometaši s temperaturom i ozljedama ginu za to da budu najbolji u svom poslu, u te iste dane u Saboru sjedi jedva desetak ljudi, a glavna tema javne rasprave jest - hoće li ponedjeljak biti neradni dan.

Umjesto da se iz ovog golemog truda i veličanstvenih pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije izvuče dodatna motivacija za znanje i rad, nanovo se uljuljkujemo u ugođaj opuštanja jer sve će ionako, kako nam je najavio Gari Cappelli, i kako će nam ponoviti još na desetke dužnosnika tog profila, doći samo od sebe.

Samo što mi to nikako ne vidimo, jer smo nepopravljivi grintavci i pesimisti.

Ne, neće doći, kao što nije došlo ni prije 20 godina i kao što je ispravno te 1998. godine upozorio Gotovac: “U svim sferama nacionalnog života trebaju biti pravi ljudi na pravim mjestima. Samo je jedan kriterij, kriterij vrijednosti, a svi drugi su deplasirani. Hrvatska je već dio modernoga svijeta i sad je potrebno vrijednošću potvrditi naše pravo da budemo ne samo njegov mehanički, nego i stvarni dio”.

I doista, ovo veliko što dolazi valja nam ponosno proslaviti, ali s našom reprezentacijom koja pobjeđuje, a ne s našim političarima koji samo dolaze, budu, uzmu, prođu i nestanu. Ovaj povijesni uspjeh valjalo bi iskoristiti prije svega za afirmaciju znanja, rada i srčanosti, a ne ga potrošiti kao još jedan praznik lijenosti i samodopadnosti.

Hrvatska se ne bi trebala zadovoljiti ni pomiriti s time da je najbolja jedino u nogometu.