KONTROLNA TOČKA

Pravi trenutak za reforme propustili smo u vrijeme Nikice Valentića

 Ronald Gorsic / CROPIX

Ako je ikome trebao dokaz zbog čega nam treba reforma javne uprave, sada ga je dobio u novom Nacionalnom programu reformi, koji se u najbitnijim točkama ne razlikuje od reformskih programa predstavljenih prethodnih godina i od prethodnih vlada. Nijedan od programa nikada nije proveden, ne zato što su bili loši, nego zato što ih nije imao tko provesti.

Nije problem što se značajan broj stavki u programu ponavlja iz prošlih godina, ponavljaju se jer nisu realizirane. Nije problem ni to što Bruxelles možda neće biti spreman povjerovati u spremnost Vlade Andreja Plenkovića da te reforme doista i provede. Problem je što u to više ne vjeruju hrvatski građani.

Dok ne postoji povjerenje između građana i njihovih političkih lidera, ne može se očekivati da država bude funkcionalna. Sve dok se to povjerenje ne uspostavi, biznisi će se raditi ispod stola, bez računa i bez jamstva o kvaliteti obavljenog rada, lokalne politike vodit će se šerifski, mlada će se generacija iseljavati, a država će sve većim nametima pokrivati sve veći trošak sive ekonomije i zdravstvenog i mirovinskog sustava koji smanjivanjem radne baze ostaju bez sredstava za isplatu.

Nacionalni program reformi, kako je građanima prošli tjedan objasnio premijer, sadrži tri ključna cilja - jačanje konkurentnosti gospodarstva, povezivanje obrazovanja s tržištem rada i održivost javnih financija. “Sada je pravi trenutak za provođenje strukturnih reformi”, rekao je Andrej Plenković.

Pravi trenutak prošao je, međutim, davno - posljednja Vlada koja je provela važne reforme, a i to samo dio njih, bila je Vlada zadnjeg ratnog premijera Nikice Valentića koja je uvela kunu, ukinula inflaciju i uspostavila set institucija nužnih za funkcioniranje nove države, ali “strukturne reforme” o kojima se govorilo tada, baš kao i danas, ostale su čekanju.

Sada zato možemo govoriti samo o zadnjem trenutku za reforme, čiji se sadržaj izlizao od prekomjernog ponavljanja nužnosti njihova provođenja. Pitate li bilo koga što su to “strukturne reforme”, najčešće nećete dobiti odgovor. Dobijete li ga, ti odgovori bit će značajno različiti.

Citiram zato odgovor Martine Dalić na pitanje “što za ovu Vladu znači kada govori o strukturnim reformama” (intervju Globusu na početku godine):

“Radi se o podizanju sposobnosti gospodarstva da se uspješno prilagođava promjenama u okruženju, promjenama koje se događaju bez naše volje i utjecaja, ali ih niti možemo niti smijemo ignorirati. Većinom se te promjene, usmjerene na podizanje sposobnosti, tiču načina na koji funkcionira država i onaj dio gospodarskog sustava koji je pod kontrolom države jer je privatni sektor svakodnevno suočen s tržištem koje neumoljivo prosuđuje njegovu uspješnost.

Državni sektor nije izložen takvom pritisku, ali kroz svoje brojne funkcije utječe na sposobnost privatnog sektora da se prilagođava promjenama, da bude uspješan na tržištu, da stvara nove proizvode, otvara nova radna mjesta. I upravo u tome je suština strukturnih promjena - u doprinosu količini i kvaliteti radnih mjesta i brzini njihova stvaranja.

Da bi privatni sektor mogao stvarati radna mjesta, kvalitetnija radna mjesta, bolje plaćena radna mjesta iz kojih će proizaći i bolji životni standard, država se također mora prilagoditi kako bi mu u tom procesu pomogla.

Ako nemotivirana i spora administracija ne može pratiti potrebe privatnog sektora i stvara mu nepotrebne troškove, otežava realizaciju investicija, onda je to signal za promjene u načinu rada administracije.

Ako sporo pravosuđe narušava povjerenje u nepristranu vladavinu zakona i zbog toga odvraća poduzetnike od investicija, onda to zahtijeva promjene u načinu rada pravosuđa.

Ako školski sustav ne stvara radnu snagu koja ima vještine i sposobnosti koje zahtijeva gospodarstvo, onda to zahtijeva reformu školstva.

Da bi strukturne reforme imale stvaran utjecaj, moraju se provoditi, i to na način koji je sukladan potrebama tržišnoga gospodarstva. Bez provedbe nema rezultata i tu možda leži jedan od razloga zbog čega je pojam strukturnih reformi donekle izgubio značenje.”

Dalić, vidljivo je, zna što i kako treba reformirati. Sa svoje pozicije na vrhu prilično razvlaštenog Ministarstva gospodarstva (bez energetike, turizma, graditeljstva, poljoprivrede, prometa...), ona ne može reformirati državu. Nešto više političke snage daje joj potpredsjedničko mjesto u Vladi, ali nedostaje snažan, profesionalan, reformama sklon tim za provedbu.

Od 59 predstavljenih mjera, većina ih je usmjerena na jačanje konkurentnosti, dio na smanjivanje administrativnih troškova biznisa, a do rujna bi trebao zaživjeti stimulativniji zakon o plaćama državnih i javnih službenika. U brizi za demografsku obnovu Vlada planira podići razinu dohodovnog cenzusa za ostvarivanje prava na doplatak za djecu kako bi se proširio krug potencijalnih korisnika doplatka...

Posljednja stavka vraća nas na početak: nijedna politička akcija usmjerena popravljanju negativne demografije neće zaživjeti dok građani ne počnu vjerovati državi. Mlade obitelji neće ostati zato što im je netko ponudio ponešto kuna po djetetu i dug rodiljni/roditeljski dopust. Ostat će budu li vjerovale da sebi i svojoj djeci mogu osigurati budućnost. Danas ne vjeruju i to je naš ključni problem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 18:17