Poučak o ‘divu’ iz Kutine koji je sveden na pljosku

Petrokemija već dulje vrijeme nije neka uzbudljiva tema. Čovjek se pita ima li smisla pisati o očiglednom, o tome kako je i zašto je propao “div” iz Kutine. Pisanje nije pomagalo tijekom zadnjih desetljeća kad se još nešto moglo promijeniti, dok su naivni još mislili da će oni koji odlučuju poslušati glas zdravog ekonomskog razuma, pa se nekako čini da je danas pomalo besmisleno nešto lamentirati o Petrokemiji kad je očigledno da će tvrtka, osim ako ne dojaše neki princ na bijelom konju s bisagama punim milijardi i već sklopljenih povoljnih kupoprodajnih ugovora, završiti u stečaju. No, kad pomislimo da taj “div”, eto, nekim čudom ipak još nije u stečaju, onda se čini da je storija o Petrokemiji intrigantan društveni fenomen na koji vrijedi potrošiti oko 5000 slova otisnutih na novinskom papiru. Možda netko tko odlučuje jednoga dana ipak nešto shvati.

Napravimo prvo kratki povijesni rezime. Još od osnivanja Stožera za obranu Petrokemije poslovanje te kompanije levitira negdje između nerealnog i potpuno iracionalnog, i to prvenstveno zahvaljujući tome što su tamošnji moćni i vrlo aktivni sindikalci propovijedali zabludu da njihova velika i slavna Petrokemija može biti instrument kutinske socijalne politike, a ne, jednostavno, tvrtka kojoj je cilj dobro gospodariti i zaraditi. To je, cijelo vrijeme, ključni problem. Drugo, poslovodstva koja je politička vrhuška izmjenjivala u Petrokemiji vrlo dobro su se uklapala u sindikalnu politiku, ali je ona poslovna, pogotovo kada su u pitanju ključne poslovne odluke, vrlo često bila u domeni bizarnog ili, drugim riječima, neshvatljivog.

I treće, ono što je uz tu kombinaciju sindikalnog i političkog utjecaja svih ovih godina u Petrokemiji bilo krajnje nepoželjno, je privatizacija odnosno racionalni, privatni vlasnik koji bi doveo tvrtku u red; racionalizirao poslovanje; zadržao dio radnika, tehnološki modernizirao proizvodnju, baš kao i arhaičnu prodajnu strategiju te tako, gle čuda, nešto čak i zaradio. To je bilo neprihvatljivo jer u tom slučaju “slavna” povijest Stožera i neviđeno važna uloga velikog sindikalca Klausa više ne bi bila toliko važna, barem ne presudna.

Naravno, više ne bi bilo moguće niti sklapanje pomalo morbidnih poslovnih ugovora, kao što je bio onaj zbog kojega je Petrokemija plaćala plin 30 posto skuplje od konkurencije ili začudna dobava golemih količina sirovine za 1,6 milijardi kuna kad im je cijena bila na vrhuncu, pa onaj sumnjivi plinski ugovor iz 2011. kad je u trenutku liberalizacije tržišta Petrokemija potpisala jedan od najvećih komercijalnih ugovora s Inom, mimo preporuke Vlade te po preporuci Klausa, a koji je, opet gle čuda, bio toliko nepovoljan da je zacementirao Petrokemijinu sudbinu kao dramatičnu. Svi su izgubili. Radnici kao mali dioničari izgubili su stotine milijuna eura. Izgubit će, vjerojatno, i radna mjesta. U konačnici, što nam je drago, izgubili su i političari-beskičmenjaci koji su pokušavali održati socijalnu iluziju u Kutini na životu isključivo i jedino zbog jeftinih političkih poena. Puno će izgubiti mirovinski fondovi koji su naivno upali u priču prije zadnjih tračeva o nekoj spasonosnoj privatizaciji te ćemo svi zajedno izgubiti djeliće svoje mirovine. Hrvatska će ostati bez jedne od zadnjih velikih industrija. Zar nije intrigantno da smo svi gledali kutinsku burlesku, u kojoj je bilo očigledno da su sindikat i politika, ruku pod ruku, uvijek iznova priču uspijevali usmjeriti u potpuno pogrešnom smjeru, a da ni u jednom trenutku, objektivno gledano, nije bilo naročite šanse da pobijedi racionalna opcija? Kako je to moguće? Je li razlog to što je možda u pozadini “socijalnih” i “političkih” interesa bila neka lukavija interesna priča onih koji su usred nereda i lošeg stanja u Petrokemiji imali koristi? Nije isključeno.

Primjerice, može li netko ponuditi jednostavan odgovor na pitanje zbog čega Petrokemija nije, kao niz drugih tvrtki, završila u predstečajnoj nagodbi, iako je prema svim kriterijima bila zrela za to? U predstečajnoj Petrokemiji bi se otpisao dio dugova te bi se tvrtka barem djelomično vratila iz ponora. Nije čak bitno da joj čak ni to možda ne bi osiguralo održivost poslovnog modela, ali to bi bio bolji i jasniji plan od svih dosadašnjih. Možda je ideja da netko (pre)jeftino dobije ono što je ostalo od Petrokemije razlog zašto to nije učinjeno?

Možda, ali zapravo nevažno. Važno je to što je Petrokemija na kraju prošle godine zabilježila strašnih 360,7 milijuna kuna duga te da više nikoga zapravo i ne treba biti briga to što je cijenjeni gospodin Klaus svojedobno javno pričao da je u cilju prodaje svoje demagogije čak i podmićivao novinare. Jer Petrokemija je, najvjerojatnije, prošla svršena priča, zombi kojega će netko možda održavati u tom stanju između života i smrti zbog nekih trećih razloga, ali ne i onih pravih, poslovnih.

Možda svi možemo imati neku korist od te Petrokemije i činjenice da je njezin sindikat uspio proizvesti pljoskicu kao jedan od predmeta sa svojim logom. Da, pljoskicu. Ono što alkosi nose uz srce da tu i tamo, a kako drugo reći, cugaju. Ako malo razmislimo o toj pljoskici i njezinom simboličkom značenju, vrlo brzo ćemo zaključiti da je zadnjih dvadeset godina Petrokemije jako skupi poučak o pjanim danima socijalnih snatrenja koji jednostavno nisu mogli niti smjeli zamijeniti nemilosrdnu ali berićetnu poslovnu politiku. Nažalost, Hrvatska je puna pljoskica.