Političke stranke ključna su prepreka reformiranju hrvatskog društva

Naš je apsolutni prioritet reforma političkih stranaka - izjavio je prilikom recentne objave podataka o daljnjem urušavanju hrvatske konkurentnosti Pero Lučin, rektor riječkog Sveučilišta u Rijeci. Ekonomsko potonuće države obično se vezuje uz izostanak, skupno nazvanih, strukturnih reformi.

Ali riječki je profesor sasvim u pravu. Naravno da Hrvatskoj treba promjena privrednog modela, dubinsko preslagivanje državne uprave i teritorijalnog ustroja. Ali reformiranje političkih stranaka uvjet je svih uvjeta.

Jer, bez toga, sve dok se ne pokrenu promjene u strankama, ništa se u Hrvatskoj neće pokrenuti ni preokrenuti. Ne samo da se postojeći model funkcioniranja političkih struktura pokazao nemoćnim u hrvanju s krizom. Nakon šest godina recesije postaje jasno da se upravo iz njega generira trend općeg propadanja.

Saborski zastupnik Josip Kregar nedavno je konstatirao da su stranke postale prepreka demokratskim procesima. Smetnja bilo kakvoj pozitivnoj transformaciji. Pretvorile su se, uglavnom, u interesne organizacije za zadovoljavanje potreba vlastite vrhuške i stranačke klijentele. Jedva da predstavljaju platforme za političke ideje, više su poligon za osvajanje feudalno shvaćene vlasti. S kojom onda politički oligarsi misle da imaju pravo raditi što im volja.

Da nije tako, zar bi se HDZ-u mogao dogoditi Ivo Sanader sa svojom strašnom koruptivnom hobotnicom? Da nije tako, zar bi se SDP-u moglo dogoditi da svojim kadrovima, ne pitajući za kompetencije i rezultate, debelo pofutra kompletnu arhitekturu državne i javne vlasti? Svježa je metafora takvog odnosa prema državi ona HNS-ova direktorica u HEP-u koja je u istoj firmi pozapošljavala cijelu obitelj. HDZ-ovi su šefovi grabili milijune, Kukuriku će također vlast prakticirati kao podjelu plijena. Naravno, jedno je kriminal, drugo u najmanju ruku zloupotreba položaja, ali u oba slučaja riječ je o vrlo sličnom shvaćanju političke funkcije. Tretiranje državnog kao privatnog vlasništva zajednički je nazivnik.

Hrvatska se našla među pet najgorih zemalja u svijetu među ostalim i po sposobnosti, odnosno nesposobnosti privlačenja i zadržavanja talentiranih ljudi. Negativna selekcija intonira se upravo iz političkih stranaka. Političke su strukture nepodnošljivo, sramotno niske razine kompetencije. Niti imaju znanja niti ga se trude potražiti. Što pokazuje i način njihova kadroviranja. Kanal promocije nije sposobnost, nego poslušnost. Čak i na ministarske se funkcije dovode ljudi bez ikakvih kvalifikacija i intelektualnih predispozicija.

Samo slijedom stranačke pripadnosti i političke volje. U tome zajedničkim snagama sudjeluju po osobnoj moći hipertrofirani šefovi stranaka pod ruku s ešalonima stranačkih klimoglavaca i oportunista. Nije SDP-ov problem, kako je to nedavno primijetila Mirela Holy, samo u autokratskom Zoranu Milanoviću. Niti je HDZ-ov problem samo u čvrstorukaškom Tomislavu Karamarku. Problem je i u onima koji im cezarističko vladanje toleriraju i omogućavaju. Nešto je jako trulo u hrvatskim političkim strankama.

Ideja da se i one radikalno moraju mijenjati, da bez toga u Hrvatskoj neće biti nikakvih sustavnih reformi, u posljednje vrijeme ima sve više zagovornika. Inicijativa predsjednika Josipovića za promjenu Ustava dijelom je motivirana upravo tim razlozima. Sve su glasniji zahtjevi za rekomponiranjem izbornog sustava, prije svega uvođenjem preferencijalnog glasanja, što bi moralo pokrenuti ozbiljne promjene i u političkim strankama. Premda ključne partije, SDP i HDZ, pružaju otpor, što prije shvate zahtjeve vremena, to bolje po njih.

Puna su groblja civilizacija, naroda, pa i političkih stranaka koji nisu na vrijeme shvatili potrebu reformi i modernizacije, rekao je u nedavnom intervju Jutarnjem listu Drago Prgomet, koji javno optira za preferencijalno glasanje. U jednom se trenutku činilo da će ga zbog toga izbaciti iz HDZ-a, ali na prošlotjednoj sjednici stranačkog predsjedništva pokazalo se da uopće nije usamljen. Još su neki članovi HDZ-ova rukovodstva pokazali otvorenost prema takvoj mogućnosti.

Karamarkova družba sada to pitanje prevrće po rukama kao vreli kesten. Neće podržati referendum Željke Markić, koji bi - ako ne ide milom - onda silom narodnog izjašnjavanja uveo preferencijalno glasanje, nadajući se da joj bez njihova suporta ovoga puta neće uspjeti sabrati dovoljno referendumskih potpisa. Ali i u njihovim je redovima počeo raditi crv sumnje: što ako ipak uspije? U SDP-u takvu raspravu još nisu otvorili. Dvije su najjače stranke u ovoj stvari u prešutnom paktu. Čak i retorika kojom pokušavaju zaustaviti dolazak promjena kao da je komponirana u istoj glavi. Zagovaraju status quo, tvrdeći da sadašnji sustav garantira političku stabilnost. Koja je Hrvatskoj, objašnjavaju, s obzirom na teške ekonomske probleme, nasušna potreba.

Karamarko će inicijatore promjena izbornih normi optužiti za pokušaj destrukcije stranaka. Milanovićev “ustavni stručnjak” Peđa Grbin tvrditi kako kriznoj Hrvatskoj nikako ne treba destabiliziranje političkih stranaka. To bi nas, kaže, dovelo u situaciju Grčke, gdje se po njegovom mišljenju rotacija na vlasti nepotrebno ubrzala.

Bajkom o stabilnosti pokušava se prikriti stvarno stanje. Nije riječ o dobrodošloj političkoj stabilnosti, nego o teflon poziciji političkih stranaka. Koje se pokazuju nedotaknutim, neprijemčivim, potpuno rezistentnim prema svemu što se u Hrvatskoj događa. Nije normalno da je BDP u stalnom padu, a da se u vlasti ništa ne mijenja. Normalno je da se u takvim prilikama vlade smjenjuju.

Da oni koji u tri godine ne uspijevaju napraviti preokret moraju otići. Nisu u Grčkoj političke promjene uzrokovale ekonomske probleme, nego je ekonomska situacija diktirala smjenjivanje vlasti kao izraz potrage za garniturom koja će se s danim izazovom znati nositi. Hrvatska je u tom pogledu pravi kuriozum. Situacija u državi dramatično se pogoršava, ali Vlada se ne ljulja, ne odstupa, čak se pretjerano ni ne uzrujava. To nije politička stabilnost, to je nepodnošljiva indolencija, ignorantski odnos vlasti prema vlastitim učincima. Potpuna odvojenost politike od stvarnog života. Dok se to ne promijeni, ništa se u Hrvatskoj neće promijeniti.