Svijet je trenutačno u gomili problema: u Argentini istražuju ubojstvo tužitelja koji je postavljao opasna pitanja o bombaškim napadima u toj zemlji; Brazil se tek treba vratiti na putove stare slave; SAD je u predizbornoj, još formalno nezapočetoj, ali jasno definiranoj predizbornoj kampanji: jest, postoje i drugi veliki igrači na globalnoj sceni, ali izbor američkog predsjednika i dalje je najvažnija svjetska politička priča. Afrika, kontinent koji izuzetno brzo raste, prostor je ozbiljne nestabilnosti: na sjeveru je Libija u kaosu, a Nigerija, najveće gospodarstvo na tom kontinentu, ozbiljno je uzdrmana akcijama terorista iz Boko Harama.
Bliski istok je sav u neredu, Palestinci i Izrael više službeno ne komuniciraju, takozvana (taj smo atribut uz termin uveli budući da ona s islamom nema gotovo nikakve veze, nego je riječ o običnim teroristima) Islamska država i dalje kontrolira značajan dio Iraka i Sirije - iako je sve jasnije da više nema snage za ozbiljnije vojne operacije (ali je utoliko opasnija). Pacifički prsten definiraju tenzije između dva glavna igrača: Kine, čiji se rast usporava, i Japana, koji pokazuje sve više interesa da bude vojno osnažen. Tu je i Rusija koja se uplela u ukrajinsku priču koja joj postaje ozbiljna kost u grlu.
A onda je tu Stari kontinent, Europa, sve više definiran kroz pojam nove asocijacije, Unije, koja je uspostavila u povijesti gotovo nezapamćeno razdoblje mira i sigurnosti na tom prostoru (što se, jasno, ne odnosi na problematiku terorističkih napada kojima je izložena sada, a bila je i prije, i za koje nisu odgovorni standardi na kojima ona postoji, nego upravo obrnuto - protivljenje tim vrijednostima, ali samo kod nekih). EU je u proteklih šest godina prošla svašta, od ulaska u recesiju do teških problema izlaska iz nje, jednom je dijelu to i dalje teško, primjerice Hrvatskoj, a dijelu pak prijeti deflacija. More je tih ekonomskih problema.
No, u svom tom karuselu ovih se dana - uz probleme rasta švicarskog franka, pada cijena energenata, očekivanih akcija Europske središnje banke vezanih uz samo djelomično navedene financijske probleme i desničarskih glasova koji jačaju nakon terorističkih napada - kao jedna od ključnih priča ističu prijevremeni parlamentarni izbori u Grčkoj koji se održavaju u nedjelju. Oni su izazvani odlukom dijela stranaka da ne prihvate kandidata za novog predsjednika kojeg je bila predložila dosadašnja koalicija. I ta je vijest odmah srušila europske burze, odmah je počelo licitiranje mogućim ishodima izbora u zemlji koja je ostala simbol države koja nije u stanju nositi sa se svojim dugovima (iako su poslije u sličan problem upali Irska, Portugal, Španjolska - zvali su ih PIGS, zločestim akronimom zbog značenja u engleskom).
No, Grčka je ostala u središtu problema budući da se mnogi u svjetskim financijskim i političkim krugovima primaju za glavu pri samoj pomisli da bi na izborima mogla pobijediti Syriza, stranka desnog centra koju vodi karizmatični Alexis Tsipras. On je, naime, svoju karijeru počeo u grčkim komunistima - treba znati da je ta zemlja, kolijevka demokracije, jedna od rijetkih u današnjoj EU u kojoj su komunisti, i to oni stvarni, oštri, koji se i danas pozivaju na marksističko-lenjinističke (pa i staljinističke) stavove, stalno čuvali svoje mjesto u parlamentu - da, negdje oko šest mjesta od 300, ali tu su uvijek bili. Lokalno sjedište u Ateni im je na trgu Omonia u samom centru grada, a uz ceste se koče njihove parole s crvenim slovima uz srp i čekić.
Tsipras je vrlo brzo shvatio da mu je mjesto u politici, a kad su počeli kriza i nametanje teških mjera za spašavanje Grčke, prvi je shvatio kakva mu se prilika pružila. Odmah je skočio u zaštitu izgubljenih prava građanki i građana Grčke, stao uz dio prosvjeda - uzmičući od onih koje je vodila novonastala fašistička Grčka zora - te mu je počela snažno rasti popularnost. Kao i svaki političar, željan je vlasti te je odlučio krizu oko izbora predsjednika iskoristiti kao mehanizam da konačno opredmeti svoje snažne političke dionice koje mu donose sve ankete. No, na tom je putu i on shvatio da ne smije previše obećavati - Grci su Mediteranci, lako se zaljube, ali jednako tako i odljube - te je svoju retoriku počeo lagano, ali vidljivo ublažavati. Sve mu je to donijelo jačanje podrške u Grčkoj, ali i smanjivanje, blago, ali vidljivo, zabrinutosti kreditora.
Ipak, jedan je problem ostao snažno otvoren. Naime, vrlo vjerojatna pobjeda Syrize, bez obzira na to hoće li ona moći u konačnici formirati vladu, mogla bi predstavljati ozbiljnu vododijelnicu europske politike. Nakon Grčke slijede izbori u Velikoj Britaniji koji se odvijaju u sasvim drukčijem ozračju, ali pobjeda Syrize, koja zagovara pokazivanje mišića EU, svakako bi mogla biti voda na mlin UKIP-u, stranci koja zagovara izlazak Londona iz EU. S dugoročnim posljedicama na referendum u toj zemlji o ostanku u Uniji. Krajem godine na izbore će i Španjolska gdje nova stranka Podemos, po političkom sadržaju bliska Syrizi, također računa na pobjedu: prema posljednjim je anketama najjača u zemlji.
Moguću pobjedu Syrize pozdravila je i Marine Le Pen, čelnica desnog francuskog Nacionalnog fronta (NF), na što su u grčkoj stranci reagirali izuzetno burno i negativno. No, Le Pen je pronicljivo redefinirala stavove Syrize u “otpor prema totalitarizmu EU”, što je jedna od njezinih ključnih političkih parola. Ne treba zaboraviti da je NF trenutačno jedna od najsnažnijih stranaka u Francuskoj te da ima velike apetite na sljedećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Njezin je otac Jean-Marie 2005. ušao u drugi krug predsjedničkih izbora i doživio poraz, ali tada je ozračje u Francuskoj i cijeloj EU bilo iz temelja drukčije. Na tom bi valu prostor za sebe mogli naći i Alternativa za Njemačku (AfD) - koju sada razdiru unutarnji sukobi - a moguće povezivanje s antiimigrantskim pokretom Pegida jača im izglede, čak i uz popularnu Angelu Merkel. Dakle, na valu pobjede Syrize moglo bi doći do jačanja političkih opcija koje se protive EU, što samo po sebi nije sporno - Unija ima niz problema, ali, ponovimo, taj je projekt jedan od najuspješnijih u povijesti Starog kontinenta.
Ni Hrvatska tu nije isključena: Sinčić i njegova retorika jasno ističu da EU nije pravi odgovor, samo je taj bivši predsjednički kandidat daleko od sadržaja i političke snage Tsiprasa. Ali, trend je tu. Vrijeme jasnih političkih struktura, koje su katkad uzdrmavali Zeleni ili liberali, u Europi je davno prošlo. “Velike” stranke stoga moraju postati svjesne da je kriza izazvala tektonske promjene političkog krajobraza i ako se tome ne prilagode, moraju računati na Europsko vijeće u kojemu sjede Tsipras i Le Pen. Veliko je pitanje hoće li se oni moći ili htjeti i o čemu dogovoriti. A to je najveća prijetnja EU.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....