RIMOVANJE

Pljuska strasbourškog suda Italiji opomena je i Hrvatskoj

 REUTERS

Presudivši Italiji, koja nije spriječila najavljeno, 'telefonirano' ubojstvo u sklopu obiteljskog nasilja, Europski sud za ljudska prava 'telefonirao' je i Hrvatskoj, a i svakoj inoj članici Vijeća Evrope, što je čeka ako ne poduzme pravodobne mjere i ne onemogući nasilnika da svoje nasilje eskalira do ubojstva. Kao što se nedavno dogodilo u Zagrebu, gdje je nasilni 'ljubavnik' - a u svojoj narcistički patološkoj psihi 'ometani posjednik' osobe - šezdesetak puta izbô, bjesomučno, ženu koja je uzela sebi pravo raspolagati sobom.

Pri svemu tome bi, ako ćemo pravo, trebalo biti svejedno je li posrijedi brak ili izvanbračna veza, odnos potomka s roditeljem, brata s bratom ili sestrom, ukratko bilo koji odnos koji podrazumijeva emotivnu vezu dvoje ili više ljudi u kojoj jedan smatra i pretendira da se veza tretira ne samo kao etička obaveza, nego kao vezanost, sputanost, da se sputana osoba tretira ne kao rob, nego kao roba, kojoj su orobljena oba primarna među neotuđivim ljudskim pravima: pravo na slobodu, a onda i pravo na sâm život.

Strasbourški sud osudio je Italiju za specifičan slučaj, ali odigran po obrascu: muž je ženi više puta prijetio smrću, koristeći nož kao argument, te ju je pod prijetnjom nožem silio na akcije koje ona dragovoljno nije htjela počiniti (poštedjet ćemo čitateljice i čitatelje opisa - sve se može naći, ako je baš nekome nužno testirati izdržljivost svog želuca, na websiteu Evropskog suda za ljudska prava).

Policija je bila upoznata, upozorena na nasilništvo muža. Žena je kasnije ublažila optužbe - a državnoj vlasti je to bilo dovoljno, nije istraživala dalje, po službenoj dužnosti, nije ispitivala ukućane, susjede, namjernike, nije se udostojala utvrditi relevantne činjenice na temelju kojih bi se eventualno dalo zaključiti da je muž opasan nasilnik.

Prilikom sljedećih prijetnji muž je odveden u bolnicu da se istrijezni i ondje ostavljen bez policijskog nadzora. Kad je otpušten, nađen je ponovo pijan na ulici, legitimiran, i to je bilo sve. Dok nekoliko sati kasnije nije provalio u stan kamo se sklonila njegova obitelj, pokušao ubiti ženu ubovši je višekratno u prsište, te usput zaklavši sina koji je bezuspješno krenuo razvaditi roditelje i spasiti majku.

Tek nakon toga je nasilnik, tada već ubojica, priveden, suđen, osuđen na doživotni zatvor i na liječenje od alkoholizma, te na terapiju za suzbijanje gnjeva.

Sud je sa 6:1 zaključio da je Talijanska Republika, ne onemogućivši nasilnika dok još nije bio ubojica, povrijedila čl. 2 Evropske konvencije o pravima čovjeka koji jamči pravo na život, jednoglasno da je povrijeđen čl. 3 koji zabranjuje mučenje, te sa 5:2 da je povrijeđen i čl. 14 koji zabranjuje diskriminaciju, zaključivši da je supruga u tome obiteljskom nasilju bila diskriminirana kao žena.

Italija je osuđena jer nije djelotvorno prevenirala - i to je suština presude, koju možemo smatrati povijesnom. Utoliko što obavezuje državu da preko svojih organa - ponajprije sudbene vlasti, a onda i organa represije koji djeluju po nalogu te vlasti - spriječi nasilje, a poglavito ubojstvo, ako ima osnovane sumnje da će se taj zločin dogoditi.

Osuđena je ne samo zbog te neodlučnosti, nego i zbog sporosti svog pravosuđa, koje je - kako kaže već dispozitiv, a razvija obrazloženje - tom sporošću omogućila da se u nasilnikovoj svijesti stvori uvjerenje da ga država zapravo ne kažnjava, da prešutno odobrava njegovo djelovanje.

Imamo li na umu da je Hrvatski sabor izglasao zakone koji u slučajevima obiteljskog, susjedskog i sličnog nasilja, prvo, vežu ruke i sudstvu i policiji ograničavajući prevenciju ili je prepuštajući socijalnoj skrbi koja ne raspolaže adekvatnim instrumentima sprečavanja ni odvraćanja te, drugo, prebacuju inicijativu za kaznenu akciju na žrtvu koja je redovito i ustrašena, i uvjetovana emotivnom samilošću spram nasilnika, a veoma često i objektivno diskriminirana kao žena (u nas se dvostruko ili još teže kažnjava kad žena ubije muškarca, makar u prekoračenju nužne obrane, nego kad muškarac ubije ženu, pa i u pukoj nemotiviranoj agresiji); imamo li na umu da je hrvatsko sudstvo, zajedno s talijanskim među trima najsporijima u Evropskoj uniji - jasno je zašto smatramo da bi presuda iz Strasbourga morala biti smatrana i alarmom za Hrvatsku.

Naravno da Italija neće bankrotirati uslijed te presude. Jasno je da ona neće vratiti u život zaklane žrtve.

Ta presuda je ponajprije moralna, ona je teška pljuska po obrazu, mučna za onaj entitet koji, figurativno rečeno, obraza ima.

I to je, zapravo, pitanje - imamo li, u ovim slučajevima nasilja, iole još čist obraz ili nam puca prsluk.

Uz prigodne čestitke za nadolazeći Međunarodni dan žena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:12