PIŠE VUK VUKOVIĆ Rasti se može s javnim poduzećima, ali dobrim

Javna poduzeća u Hrvatskoj postala su ogledan primjer kronične neefikasnosti upravljanja golemim ekonomskim potencijalima, kao što je prikazano na nedavnom skupu koji je organizirala udruga poreznih obveznika Lipa. Javna poduzeća raspolažu impozantnim prihodima i imovinom: 1400 javnih poduzeća (1,5% svih poduzeća u zemlji) ostvaruje oko 171 milijardu kuna prihoda ili 30% prihoda poslovnog sektora, te posjeduju 350 milijardi kuna procijenjene imovine ili 41% sve poslovne imovine u zemlji.

Problemi u javnim poduzećima uglavnom su slični: niska troškovna efikasnost (prenapuhani interni troškovi poslovanja i rasipnost), višak zaposlenih (kao posljedica političkog kadroviranja, ali i kupovanja socijalnog mira, odnosno glasova), oko 40% veće plaće nego u privatnom sektoru uz bitno nižu dodanu vrijednost, sklapanje štetnih ugovora putem javnih nabava, neadekvatna ponuda javne usluge, prevelik politički utjecaj na upravljanje (izbor uprave i nadzornih odbora) i zapošljavanje, te poslovni gubici koje uvijek financiraju porezni obveznici kroz više cijene usluga (skuplji računi) ili indirektno kroz državne subvencije.

Pitanje restrukturiranja i boljeg upravljanja javnim poduzećima nije stoga samo pitanje zaposlenika i uprava tih poduzeća ili države kao vlasnika. Riječ je o potrebi učinkovitijeg iskorištavanja velikih potencijala javnih poduzeća kao moguće rezerve rasta, o konkurentnijoj ponudi javnih dobara te snižavanju troška javnih usluga građanima. Restrukturiranje javnih poduzeća je imperativ čije odgađanje je dovelo do velikih oportunitetnih troškova i snižavanja poticaja ekonomskom rastu. Restrukturiranje se može provoditi u dva međusobno povezana smjera, internim i eksternim jačanjem konkurencije.

Interno uvođenje konkurencije implicira povećanje odgovornosti vlasnika (države) nad upravljanjem kompanije kroz sustav nagrada i kazni za menadžere i zaposlenike u javnim tvrtkama.

Eksterno uvođenje konkurencije podrazumijeva razdvajanje javne infrastrukture kao javnog dobra od usluge koja po svojoj prirodi ne mora biti javna, te potom liberalizaciju tržišta usluga i privatizaciju javnih poduzeća koja su usredotočena na ponudu usluga.

Važno je pritom napomenuti da javna poduzeća ne možemo promatrati isključivo u kategorijama ekonomske efikasnosti, već i u okviru kriterija ponude javnih dobara i obavljanja tzv. alokacijske funkcije javnih financija. Njihova uloga je ponuda javnih dobara koje tržište ne može samo kreirati (javna dobra poput komunalne, prometne, elektro ili komunikacijske infrastrukture). Pojedina javna dobra ujedno su prirodni monopoli jer je trošak inicijalne ponude tih dobara previsok za bilo kojeg privatnog poduzetnika, zbog čega dobro inicijalno nudi država.

Pitanje liberalizacije tržišta stoga uvjetuje da je potrebno najprije razdvojiti javna poduzeća koja djeluju u okviru tržišne konkurencije od onih koja obavljaju funkciju ponude javnog dobra. U kratkom roku potrebno je privatizirati državna poduzeća za koje ne postoji ekonomski ni javni interes da se ne natječu na tržištu (hoteli, Croatia Airlines, HPB, a na primjerima posljednjih privatizacija Croatia osiguranja i Dalmacijavina).

Sljedeći korak je još važniji; odvojiti infrastrukturu od usluge koju prirodni monopoli nude. Dok je temeljna infrastruktura javno dobro čija primarna funkcija nije ostvarenje profita (odlagališta otpada, vodoopskrba, kanalizacija, gradski javni prijevoz, cestovna infrastruktura, željezničke pruge, telekomunikacijski i električni kanali, plinovod, naftovod i sl.), ne postoji racionalan razlog da usluga koja se obavlja na toj infrastrukturi bude u rukama samo jednog ponuditelja na tržištu.

Primjerice, HŽ Infrastruktura treba ostati u vlasništvu države, dok za uslugu željezničkog prometa treba otvoriti prostor konkurenciji. Sličan primjer je i tržište telekomunikacija ili struje gdje država nastavlja upravljati temeljnom infrastrukturom, a proizvodnju i ponudu usluge prepušta tržištu. U Hrvatskoj je baš u ta dva primjera, telekomunikacije i struje, napravljen veliki strateški propust, pri čemu je održavanje temeljne infrastrukture i dalje u rukama najvećeg igrača na tržištu (privatni HT, odnosno javni HEP) koji i dalje može ostvarivati visoke profite na ekonomici obujma, odnosno iskorištavati prednosti monopola. Time je natjecanje na tom tržištu nepravedno prema svim ostalim akterima koji su prisiljeni plaćati korištenje infrastrukture direktnom konkurentu.

Temeljna zapreka efikasnom upravljanju javnim poduzećima i korištenju njihovih potencijala je tretiranje javnih poduzeća kao političkog plijena nakon izborne pobjede.

Rješenja se mogu provjeriti na nekoliko načina. Moguće je zakonski regulirati nezavisnost upravljanja javnim poduzećima, profesionalizacijom menadžmenta javnih poduzeća, pri čemu vlasnik postavlja kvantitativne ciljeve upravi koja, ako ih ne ostvari u zadanom roku, odgovara ostavkom. Sljedeće rješenje je privatizacija usluga koje se obavljaju na javnoj infrastrukturi, kroz uvođenje konkurencije na tržišta usluga, što će za posljedicu imati značajan pad cijena usluga i rast njihove kvalitete.

Svjetska iskustva pokazuju da su liberalizacija tržišta i privatizacija državnih poduzeća izvan ponude temeljnih javnih dobara dovele do snižavanja cijena za potrošače, tehnološkog napretka, rasta tržišta te poticaja za ukupni rast zemlje. Za upravljanje temeljnim javnim dobrima nužna je profesionalizacija, neovisnost o političkim utjecajima te javno određeni ciljevi čime se poboljšavaju performanse javnih dobara i njihov doprinos rastu.