PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ Nezamislivo ruganje invalidima

Američka predsjednička kampanja zna biti zanimljiva, zabavna, ali bogme i zapanjujuća, pogotovo kad u njoj sudjeluje Donald Trump. Iako ga je teško uzeti ozbiljno jer uglavnom priča napamet i radi od sebe klauna, u Americi mu je popularnost prilično velika. Tako je nedavno, obilazeći u kampanji Južnu Karolinu, rekao da su u New Jerseyju muslimani masovno slavili napad 9/11 iako to nikada nije potvrđeno. Zatim je usputno i tobože duhovito imitirao jednu osobu s invaliditetom. Riječ je o čovjeku koji pati od rijetke, urođene bolesti ukočenih zglobova (AMC) zbog kojih su zglobovi neobično svinuti. Čovjek se zove Serge Kovaleski i novinar je, što bi trebao biti razlog da ga se, kad ga se već spominje, spominje po Pulitzerovoj nagradi na primjer, a ne po njegovoj invalidnosti. Međutim, pred TV kamerama Trump je izvalio "taj jadnik, trebali ste ga samo vidjeti", pa se stao kreveljiti i lamatati rukama. Bilo je to neugodno za gledati. Uslijedile su brojne reakcije, uključujući i samog Kovaleskog.

Trump nije komičar ni satiričar po profesiji. Osim što je kandidat za ozbiljnu političku funkciju, on je i neizmjerno bogat i svjetski celebrity, neprestano prisutan u medijima. Sada zamislite da imate dijete s invaliditetom, možda ima AMC ili nešto slično. Vi se svakoga dana iznova trudite da ga uvjerite kako invalidnost nije prepreka da nešto postigne. I jedan od najvećih znanstvenika današnjice Stephen Hawking je osoba s invaliditetom, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt je bio u invalidskim kolicima, baš kao i paralizirani njemački ministar financija Wolfgang Schäuble.

Dijete će vam, nadajmo se, povjerovati. Ali uvijek se, nažalost, nađe neko spadalo koje se ruga tjelesnim manama i misli kako je to baš duhovito. Dok je to u slučaju bezveznjaka nepristojno, neugodno i glupo, ali relativno neopasno - u slučaju Donalda Trumpa to je čak i opasno. Jer izrugivanje obične budale vidjeti će svega par ljudi. No takvo isto izrugivanje jednog Trumpa prenijet će svi svjetski mediji. Poznate ličnosti, pogotovo političari, imaju ogroman utjecaj na javno mnijenje i zato su njihovi istupi u javnosti utoliko važniji.

Trump već sada, u kampanji, svojim ponašanjem sugerira kako je moguće podcjenjivački a nekažnjeno govoriti o osobama s invaliditetom. A da slučajno postane predsjednik SAD-a, postao bi model određenog načina ponašanja. U ovom slučaju omalovažavanja nekog zbog bolesti. I to bez obzira na vladavinu političke korektnosti koja, istina je, u toj zemlji zna ponekad ići do apsurda. Nedavno je otkriveno da je i John Lennon u TV nastupu 1960. na jednak način oponašao osobe s invaliditetom. No prošlo je više od pedeset godina, zar se ništa nije promijenilo? Da, izrugivanje takvih osoba postalo je krajnje nepristojno. Upravo zbog ovakvih "šaljivčina", bilo da se radi o Lennonu ili Trumpu, uvedena je politička korektnost.

Zanimljivo da se kandidat za predsjednika toga ne pridržava. Kako onda povjerovati da bi se pridržavao bilo kakvih drugih pravila ili ograničenja? Ostaje nam nadati se da su građani SAD-a pametniji i ozbiljniji od takvih kandidata. Ali ipak, zamislimo sljedeći scenarij, prema kojem bi takvom predsjedniku moglo pasti na pamet i nešto gore. Na primjer, da osobama s invaliditetom predloži zabranu nekih poslova, recimo onih u kojima je njihov invaliditet vidljiv. Na primjer, novinarskog! Nema veze što takve osobe ionako svugdje u svijetu zapošljavaju manje nego ostale - čak i vladinim pozitivnim mjerama usprkos, kao na primjer u Hrvatskoj. Može ih snaći i gora sudbina. Jer ako zavirimo u povijesne knjige u potrazi za činjenicama, vidjet ćemo da su ih već zatvarali u specijalizirane ustanove i tako uklanjali iz javnosti - iz poslova i ulica, iz škola i ustanova. Ne samo to. Budući da su ionako na teretu društva (jer im je zabranjeno uključivanje, zapošljavanje, rad), a i nezgodni za "rasnu čistoću", eliminirani su iz društva.

Naime, od specijalizirane ustanove do "konačnog rješenja" invalidskog pitanja psihološki nije veliki korak. Pa Hitler je posegnuo za upravo takvim radikalnim mjerama. Čini vam se da je to pretjerivanje? Da ne treba ići tako daleko i od buhe praviti slona a od Trumpa - Hitlera? Naravno da Trump nije Hitler i da se uopće ne radi o tome. Riječ je o kreiranju psiholoških uvjeta za prihvaćanje vrijeđanja osoba s invaliditetom - ili bilo koga drugoga tko je u danom času označen kao Drugi. Sada su to imigranti. Dovoljno je pročitati dnevnike Victora Klemperera i naučit ćete da su za (radikalne) mjere diskriminacije potrebne smjernice s visokog mjesta - dekreti, ukazi, zakoni. Ali potrebno je više od toga, odobravanje i pristanak građana. Taj pristanak započinje već osmjehom na "nevino" ponašanje nekog Trumpa - kao da to nije ništa strašno, samo nepristojno vrijeđanje doduše nedostojno predsjedničkog kandidata. Po toj logici ni našivena žuta zvijezda nije, sama po sebi, ništa više od krpice na odjeći...

Na žalost, u slučaju odnosa društva prema osobama s invaliditetom nije uopće potrebna mašta, sve se to već dogodilo, dokumentirano je i opisano. Samo smo povjerovali da je javno obezvređivanje, uz to sa pozornice političkog kandidata, ma kako neozbiljan bio, premašeno i posve nezamislivo.