"Grčki javni dug postao je posve neodrživ... Grčki javni dug može se sada učiniti održivim samo s pomoću mjera rasterećenja od duga koje će morati biti puno odlučnije od onih koje je Europa do sada bila spremna razmotriti.” Sažetak je to prošlotjedne analize Međunarodnog monetarnog fonda, čiju su objavu europski članovi MMF-ova Izvršnog odbora uzaludno pokušali spriječiti (Euractiv 14. srpnja).
MMF-ovu procjenu odmah je podržao i britanski premijer Cameron rekavši da je Grčkoj potrebno odobriti rasterećenje od njezinih dugova.
No, nije u banani samo Grčka. Bivši ministar financija i jedan od vodećih američkih ekonomista Larry Summers založio se 17. svibnja u Financial Timesu da dio duga vjerovnici otpišu i ratom pogođenoj Ukrajini, kao što su ga 1992. otpisali Hrvatskoj.
Za razliku od Camerona, Summersa i mnogih drugih analitičara i komentatora, Europska komisija objavila je 15. srpnja svoj stav da otpis duga Grčkoj za nju “ne dolazi u obzir”, ali će razmotriti njegovo “reprofiliranje”, odnosno reprogram uz duge rokove otplate.
Što bi to značilo za Grčku? Što općenito nekoj zemlji pogođenoj ekonomskom krizom, a ona je u Grčkoj sada dublja nego što je bila Velika depresija u Americi, znači otpis duga, a što reprogram? Koji su argumenti za, a koji protiv oprosta duga? Koliko je u povijesti bilo oprosta duga državama i kakvi su bili učinci? Koliko je oprost duga, a koliko reprogram, učinkovit alat za okončanje ekonomske krize i za ponovno pokretanje rasta prezaduženih država?
Izvanrednu studiju koja donosi meritorne odgovore na ta pitanja objavili su potkraj lipnja proslavljena američka ekonomistica s Harvarda Carmen Reinhart i profesor na Sveučilištu u Münchenu Christoph Trebesch.
Reinhartova i Trebesch proučili su 48 erupcija dužničkih kriza u svijetu, osobito one proizašle iz Prvoga svjetskog rata, kada su, kao i sada u slučaju Grčke, kreditori zemalja dužnica bile druge države, a ne privatne kreditne institucije. (Takav se dug naziva oficijelnim.)
Od svježijih primjera autori studije analizirali su i dokumentirali oproste dugova od 1978. do 2010. zemljama u razvoju srednjeg dohotka, pa se u tom uzorku našla i Hrvatska. No, najveći doprinos ekonomskoj znanosti Reinhartova i Trebesch dali su time što su analizirali ekonomske performanse prezaduženih država nakon što su im vjerovnici, oficijelni i privatni, oprostili dio njihova javnog duga.
Naime, teorijski modeli otpisa državnih dugova davali su proturječne rezultate pa je izvanredno zanimljivo bilo vidjeti što će pokazati empirija. Autori poput Krugmana, Sachsa i Rogoffa zaključili su da djelomični otpis duga može biti koristan i dužnicima i vjerovnicima jer veliki dug i perspektiva velikih otplatnih rata u budućnosti djeluju kao porez na domaće investicije pa sprečavaju rast. No, obimna literatura upozorava i da ogluha i restrukturiranje nanose golemu štetu reputaciji dužnika i povlače sankcije, a time i gubitke.
Dodatno, oprost može smanjiti motive za reforme (dovesti do moralnog hazarda), a pregovori o rasterećivanju od duga s puno vjerovnika, kao što vidimo u Grčkoj danas, odgađaju rješenje problema i za to vrijeme smanjuju BDP. Pravi odgovor na te dileme moglo je dati samo povijesno iskustvo i njegova egzaktna i nepristrana analiza.
Carmen Reinhart, čija je knjiga “Ovaj put je drukčije” jedna od najvećih ekonomskih senzacija u povijesti, i Christoph Trebesch učinili su upravo to. Jasan rezultat njihovih izračuna jest da i djelomični oprost duga donosi prezaduženim zemljama nesporne ekonomske koristi.
Rasterećenje od duga razvijenih država 1930-ih godina iznosilo je u prosjeku 21 posto njihova BDP-a i 43 posto inozemnog javnog duga. Oprost zemljama u razvoju srednjega dohotka od 1978. do 2010. iznosio je u prosjeku 16 posto njihova BDP-a i 36 posto inozemnog duga. Kao što vidimo, riječ je o oprostima krupnih dijelova inozemnoga javnog duga: u prvoj skupini zemalja u prosjeku gotovo polovice, a u drugoj skupini prosječno više od trećine. To su, kako napominju autori studije, “najniže procjene stvarnih magnituda rasterećenja”.
A što se događalo nakon oprosta? U deset godina nakon oprosta dijela javnoga duga zemlje u razvoju zabilježile su rast BDP-a od 11 posto, a razvijene zemlje rast od 20 posto. Reinhartova i Trebesch uočili su i snažan porast kreditnog rejtinga zemalja u razvoju te snažan pad zaduženosti.
U pet godina nakon oprosta dijela javnoga duga skupina zemalja u razvoju snizila je omjer duga i BDP-a za 27 postotnih bodova, a razvijene zemlje u uzorku iz međuratnog razdoblja za 22 postotka. Iz tih činjenica autori izvlače zaključak da “empirijski rezultati dovode u pitanje teorijske modele po kojima kreditne krize bacaju dugu sjenu”.
Ali, znatno ubrzanje rasta BDP-a i poboljšanje kreditnog rejtinga autori su pronašli “samo u sporazumima koji su uključivali smanjivanje iznosa duga. Operacije reprogramiranja i odgode dospijeća nisu dovele do značajnog poboljšanja ekonomskog rasta”. Sudeći prema povijesnom iskustvu, dakle, izlazak Grčke i Ukrajine iz aktualne ekonomske krize, ponovno pokretanje rasta njihova BDP-a i zapošljavanja, neće biti moguće bez znatnog rasterećivanja od tereta javnog duga koji, u grčkom slučaju, prema MMF-ovim projekcijama, nezadrživo raste prema 200 posto BDP-a. Podsjetimo, gornja granica za članstvo u eurozoni je 60 posto BDP-a.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....