PIŠE PERO ZLATAR Kakva ironija: Vojislav Šešelj tuži Haaški sud zbog pretrpljenog straha

Među vrućim političkim temama koje se unatrag nekoliko mjeseci povlače i razvlače po srpskim medijima jest sudbina šezdesetgodišnjega doktora pravnih znanosti Vojislava Šešelja, koji je - mada je od davnoga 25. ožujka 2003., kad se dragovoljno predao Međunarodnome sudu za ratne zločine u Den Haagu i od tada bez stanke robija u zatvoru u Scheveningenu, u bliskome predgrađu nizozemske prijestolnice - ostao neprijeporni čelnik nekoć nadasve masovne i moćne, a danas dobrano rastočene izvanparlamentarne Srpske radikalne stranke (SRS).

“Kad vaš list bude izašao u nedjelju, teći će 4268. dan kako Vojislav čami u ćeliji, a da nije osuđen. Njegov slučaj nema presedana u suvremenome pravosuđu. Čekao je čak četiri i pol godine dok mu nije počelo suđenje, a koje je sve skupa trajalo 175 dana. Šešelj je svjetski rekorder, jer nakon završne riječi optužbe, obrane i svoje, od 20. ožujka 2012. još nije dočekao da mu pročitaju presudu. Nedavnoga 11. listopada bila je trinaesta godina zaredom da nije proslavio rođendan na slobodi. A toga posljednjeg puta, k tome, bio je vrlo ozbiljno bolestan”, pravnički temeljito podastire detalje zamjenik radikalskoga predsjednika, Nemanja Šarović (40), koji je zamrznuo odvjetnički posao za ljubav profesionalnoga rada u stranačkome uredu, u klasicističkoj palači ranijega Magistrata u Zemunu. Da potom nastavi: “Šešelj nije primio ni centa od Haaškoga suda kako bi platio svoje branitelje, za razliku od svih ostalih osuđenih ili onima kojima se sudi. Jedino njemu nisu dopustili da se sam brani, što nije bilo uskraćeno Slobodanu Miloševiću, Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću i svakome tko je to zahtijevao.

Vojislav Šešelj jedini je uhićenik Međunarodnog suda za ratne zločine koji će od njega pokušati da utjera odštetu od čak 12 milijuna eura. Najprije zato što je zbog neutemeljena pritvora izgubio pravo na zaradu, potom za neiskorištena prava koja su mu pripadala iz radnoga odnosa, što mu nisu bili uplaćivani doprinosi mirovinskoga i invalidskog osiguranja, kao i za troškove nastale za njegova boravka u pritvoru, te i za dodatne troškove koje su podnijeli njegova druga supruga Jadranka i četiri sina: Nikola iz prvoga braka, Aleksandar, Vladimir i Mihailo iz drugoga dok su ga posjećivali u Scheveningenu. Šešelj želi naplatiti i neizravnu štetu zbog nemogućnosti da radi i zarađuje, zbog trajnoga oštećenja zdravlja i povrede ugleda i časti. Priložio je i cijenu po kojoj posjeti njegove supruge i sinova stoje 502.067 eura, povrijeđena čast i širenje neistina o njemu 675.000, naknada za duševne boli 5,150.000, fizički bolovi uzrokovani bolestima 470.000, i konačno naknada za pretrpljeni strah koju je procijenio na 337.933 eura. No kako je tužbu predao prošloga 10. lipnja, zasigurno će porasti i potražnja, upravo kao na uključenome taksimetru.

S Vojislavom Šešeljem sretao sam se u niz navrata. Upoznao nas je beogradski odvjetnik Slobodan Perović koji ga je zastupao kad su ga pred Okružnim sudom, kao disidenta, s proljeća 1984. bili okrivili za tiskanje nepoćudnih knjiga i koje su, dašto, zabranili. Tada sam, ne znajući za pravilo da se u sudu ne smije koristiti kasetofon, snimao njegovu obranu. Primijetivši taj prijestup, predsjedavajući me je strogo opomenuo da ga isključim. Ispričao sam se, ali sam potajice nastavio snimati. Poslije suđenja Šešelj me je upitao hoću li pisati o njegovu slučaju. Odgovorio sam da neću jer bi mi to bilo nalik nekome tko gazi po prstima čovjeka koji se grčevito drži za rub litice da se ne sunovrati u provaliju.

“Pišite, ja volim kad me napadaju”, iznenadio me Šešelj.

Nisam mu ispunio želju, ne objavivši ni retka o njegovu suđenju.

Nakon završena rata, kad se kandidirao za predsjednika SR Jugoslavije, došao sam u Beograd, u stožer SRS-a, koji je onda bio u Francuskoj ulici, u nakani da s njime uročim razgovor za ondašnji zagrebački tjednik Nacional. Podsjetio me je da od stranih novinara naplaćuje po 500 američkih dolara, pa tako ni ja neću postati iznimka, jer novac uplaćuje u stranačku blagajnu. Pričem me je zatekao kad me prethodno prepoznao i to poslije jednoga jedinog viđenja prije gotovo desetljeća i pol.

“Onda ste bili popunjeniji!” iznenadio me je sjajnim pamćenjem i pitao: “Imate li još onu kasetu zbog koje vas je sudac prekorio?”

“Imam!” uzvratio sam.

“Možete li mi je posuditi da je presnimim?”

“To će vas stajati 500 dolara!” rekoh.

“Ucjenjujete me!” nasmijao se i ipak pristao da govori jer je bio radoznao kao vjeverica da čuje što je sasuo u brk onodobnim sucima.

U intervjuu je prvi put ratoborno objelodanio glasovitu doktrinu o “velikoj Srbiji”:

“Pokušat ćemo mirnim putem. A ne bude li išlo mirnim - onda ćemo nemirnim. Nikad nećemo odustati od zapadnih granica Srbije: Karlovac - Ogulin - Karlobag - Virovitica. I nikad nećemo prihvatiti hrvatsku okupaciju Republike Srpske Krajine. Dok je okupirana, mi srpski radikali nećemo priznati Hrvatsku!” (Taj dugi intervju bio je kasnije priložen kao jedan od dokaza u optužnici suda u Den Haagu protiv Vojislava Šešelja).

Tijekom drugoga razgovora, ovaj put u zemunskome Magistratu, upitao sam Šešelja ne čudi li ga što ga nema na popisu lica koje goni Haaški tribunal.

“Krivo mi je što me nema na njihovoj listi. Oni u Haagu stavljaju na listu one koji se plaše. Ja već godinama tražem da odem u Haag, ali mi ne dopuštaju!” prkosno je rekao Vojislav Šešelj.

Želju su mu, kao što smo se podsjetili na početku ovoga priloga, uslišali u ožujku 2003., kad su prihvatili njegovu predaju. I do danas ga ne ispuštaju iz šaka.

Na više adresa razaslao je kopiju vrlo opširnoga pisma što ga je nakon uhićenja uputio stranačkim dužnosnicima, a sjetio se i mene. U njemu je napisao: “Svake noći sanjam kako na Dedinju strijeljaju Slobu Miloševića i njegovu ženu Miru, poput rumunjskoga bračnog para Ceausescu. Dakle, snovi su ljepši od ljepšega! A sanjao sam i kako se kamionima prevoze desetine tisuća tomova knjiga Mire Marković na gradsko smetlište.” I još: “Pedeseti rođendan ću proslaviti kao predsjednik Srbije!”.

No vrhunac je bilo priznanje: “Milošević me zamolio da mi, radikali, intenzivnije organiziramo slanje dragovoljaca preko Drine, obećavajući pomoć u oružju, uniformama i prijevozu. Sva vojna i policijska skladišta stajala su nam na raspolaganju, a naši su se dragovoljci redovno uključivali u jedinice JNA, srpskih vojski ili policijske odrede. A kad bi neki od naših dragovoljaca poginuo, bile su mu ukazivane vojne počasti!”

No u zatvoru se dvojac naizgled nepomirljivih neprijatelja pomirio i čak silno zbližio, da je prije izbora Milošević preporučio da njegovi sljedbenici iz Socijalističke partije Srbije (SPS) ne glasuju za njegova nasljednika Ivicu Dačića, nego, zamislite, za Vojislava Šešelja koga su radikali, iako je bio u zatvoru, svejednako istakli na svojoj listi. Na kraju su i Dačić i Šešelj izgubili.