PIŠE NINO ĐULA: KAD U HNS-u KAŽU 6%, JA ČUJEM 'JOŠ ŠEST POS-ova' Pravi ciljevi sporadičnih ustanaka poput ovoga u prosvjeti ne komuniciraju se javno

Na sastanak s predsjedničkim kandidatom Miroslavom Škorom neće se ići jer ne želimo biti povezani ni s jednom političkom opcijom. Niti jedan sindikat u obrazovanju neće ići na sastanke s političkim strankama - tako je zastupnica prosvjetnih štrajkaša Ana Tuškan jučer reagirala na gomilajuće komentare kako se iza velike i besprijekorno organizirane sindikalne akcije moguće kriju i politički motivi, ali i konkretna, razvijena i pomagačka struktura iz redova politike.

Retorika ove sindikalne aktivistice zapravo je na tragu dobro naučenih mantri organizatora građanskih referenduma, koji su, po učenju Željke Markić, uvijek inzistirali na tome da njihov rad niti izvire iz političkog prostora niti se u njega ulijeva. Da su im jednako gadljivi i HDZ i SDP. To je kod civilnih “referendumaša” otpočetka bio neautentičan iskaz, a brzo se rasvijetlilo njihovo stvarno mjesto u političkom ratovanju na desnici.

Ovojesenski sindikati, koji su neki dan na ulici pjevali čak i Škorinu pjesmu, a potom je objavljeno i da će se sastati s tim predsjedničkim kandidatom, požurili su u petak demantirati bilo kakve “opasne” veze. Koliko je bilo uvjerljivo njihovo negiranje, e to je na svakome da samostalno procijeni.

To što najveća većina zaposlenih u obrazovanju pouzdano nema veze s političkim ratovima u najvišim sferama ne znači na žalost da njihovi materijalni zahtjevi, kao tema oko koje je logično očekivati masovno okupljanje, svejedno nisu politički upotrijebljeni, taktički tempirani i kvalitetno poduprti. Za štrajkaše to na koncu neće ni biti važno, posebno ako im zahtjevi u tom eventualnom podzemnom političkom ratovanju doista budu ispunjeni.

Ciljevi vrijedni poštovanja - poput ovog da nastavnici i profesori, ako je financijski podnošljivo, žive što bolje i imaju veća primanja - ti ciljevi nisu ovih zadnjih mjeseci aktualizirani kao dio neke organizirane politike Vlade ili vladajuće koalicije. Naprotiv, financijski položaj prosvjetnih radnika izbio je u prvi plan kao oružje u političkom ucjenjivanju u vladajućoj koaliciji, u čemu su na različite načine aktivno sudjelovala barem dva formativna, odlučujuća partnera, Bandić i HNS.

Istovremeno, i jedni i drugi, a posebno zagrebački gradonačelnik, izazivali su i druge vrste iskrenja u koaliciji, prijeteći na različite načine mogućim uskraćivanjem većine i, posljedično, provociranjem izvanrednih državnih izbora. Teme su bile različite, no ono što je u ovom trenutku na stolu, i o čemu se odlučuje u sljedećim tjednima i mjesecima, za mnogo je političke partnere na žalost značajnije od pitanja materijalnog statusa prosvjetnog osoblja.

U narednim mjesecima trebaju se donijeti dva velika i važna proračuna za 2020. godinu, državni i zagrebački, a ni jedno ni drugo nije moguće bez sporazuma praktično cijele sadašnje koalicije. Ljudi iz obrazovanja sigurno nisu jedini koji su zainteresirani ugodno se ugraditi u ta dva velika budžeta.

Do kraja godine trebao bi biti izglasan i zagrebački generalni urbanistički plan o kojemu ovisi i basnoslovni projekt uz Savu, a i to mora biti dio dogovora široke koalicije koja upravlja i Zagrebom i državom.

Na rasporedu su i predsjednički izbori koji su zasad najviše usmjereni (kao vjerojatno i pitanje plaća u školstvu) unutarstranačkom nadjačavanju u HDZ-u.

A vrlo brzo slijede i izbori u HDZ-u te parlamentarni izbori.

Promatrati prosvjede prosvjetara izvan konteksta tih velikih nadolazećih političkih bitaka bilo bi doista romantično. Uostalom, ovo nije ni prvi ni posljednji građanski primjer organiziranog otpora nekoj vladi koji je imao u podtekstu i političke motive i političke asistente, od ranijih sindikalnih ustanaka do civilnih referendumskih inicijativa. To je prokušan i usavršen oblik podzemne borbe koji je najbolje, do savršenstva razvijen upravo na desnici i desnom centru, dakle na političkom prostoru na kojemu, u raznim svojim oblicima, djeluje i dominira HDZ.

Također, štrajk djelatnika iz sektora obrazovanja ne može se sagledavati izdvojeno od svih drugih oblika pritiska na vrh Vlade i HDZ-a. Prvo je bila aktivirana pa primirena Hvidra, onda se malo uzjogunio HNS, pa se javio Bandić, pa se povukao Bandić, pa su krenuli jedni sindikati, pa im se pridružili drugi, pa je tu non-stop predsjednički kandidat Škoro sa svojim ideolozima, organizatorima i motivima, pa onda dvije-tri žlice Penave, pa opet malo Bandić, pa medicinske sestre, pa sindikati javnih službi; i tko zna što nas još čeka kako se dinamika prema trenutku donošenja najvažnijih odluka bude pojačavala.

Apsolutno treba vjerovati i medicinskom, i školskom, i fakultetskom osoblju da se oni ovih dana aktiviraju, bune i štrajkaju isključivo iz dobrih, naprednjačkih namjera. Da im je zaista prije svega do boljih plaća i uvjeta rada.

No definitivno ne treba unaprijed vjerovati svakom sindikalnom govorniku, a još manje političkome, da su im ljudi iz škola, bolnica i s fakulteta u prioritetnom fokusu i da su im oni najveća briga.

Kad iz HNS-a kažu “školstvo”, ja nekako čujem riječ “građevina”, kad kažu šest posto, čini mi se da govore “još šest POS-ova”, kad Bandić spomene “ajped” prvo pomislim je li to neka nova građevinska zona u Zagrebu, kad Škoro govori da će promijeniti Ustav, nekako ga vidim da bi stao već kad bi uspio promijeniti Plenkovića, kad sindikalisti napadno uvjeravaju kako nemaju nikakve veze s politikom, pojača mi se dojam da su se zapravo dobro uskladili.

Pravi ciljevi svih ovih duljih ili sporadičnih ustanaka ne komuniciraju se javno, ali se na njima očito temeljito, ozbiljno i potajno radi.