Neki dan sam razmišljao o tome kako je to, kada i, naravno, zašto počelo, pa sam se sjetio da sam svoju prvu kratku priču napisao prije nekih 7 godina na seminaru iz ustavnog prava u jednoj od podrumskih prostorija na Trgu maršala Tita broj 3. Tada mi je bilo 19 godina i bio sam jedan, iako suprotnom spolu veoma privlačan, ali ipak od učenja izmučeni student Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je umjesto da mahnito lista malu knjižicu A6 formata, unutar koje su ugurali pravni akt s najvišom pravnom snagom Repulike Hrvatske, ja - Miro Par - odbrojavao sam minute do završetka seminara od kojeg kasnije, rekli su mu stariji studenti, i tako neće biti previše koristi za ispit.
U toj maloj podrumskoj sobici, do vrha nakrcanoj nadobudnim studentima prava, i to, nota bene, onima koji su prvu godinu očistili još prije ljeta jer su, bezbeli, samo oni mogli upasti na ovaj seminar, dok su ostali morali na neke piksiebnerske, a koja je imala samo neke male prozorčiće kroz koje bi mogao vidjeti eventualno cipelu nekog slučajnog prolaznika, dogodio se taj neobični trenutak koji se po ničemu nije mogao naslutiti...
Sjedio sam dakle, kraj jedne veoma atraktivne studentice koju sam već na prvoj godini impresionirao svojim poznavanjem rimskog prava i nekih ne pretjerano poznatih latinskih sentenci, ali kod koje je - kako su opadali moji akademski uspjesi - lagano opadao i interes za mene. Prvi put sam tu njezinu nezainteresiranost primijetio upravo na taj dan, kada sam joj pokušao baciti foru Huga Grotiusa, vjerojatno najvećeg pravničkog uma iza Vladimira Šeksa i sada možda Peđe Grbina, o tome kako je jedino Chuck Norris sudio dva puta o istome...
"Ne bis in idem!", rekao sam ponosno, očekujući da ću izmamiti njezin prekrasan osmijeh i, ko zna, možda mali dodir ručicom po ramenu, ali ona se samo okrenula na drugu stranu ka pravničkoj zvijezdi u usponu, a na račun koga smo se do tada samo zajebavali, te zakolutala očima.
Pomalo posramljen, odmaknuo sam se na svoju stranu klupe, uzeo olovku u ruku i, na čisti list papira stavio naslov: "Moja romansa s Angelom Merkel".
Tako je to počelo...
---
Ne znam zašto sam to počeo pisati, ne znam što sam time htio postići, kako sam se baš na to odlučio, niti što sam mogao očekivati, ali veselila me sama ideja da pišući te izmišljene rečenice, koje nemaju čak ni vremensku, a kamoli bilokakvu drugu logiku, kreiram jedan novi svijet.
Daleko od ovoga sivog, podrumskog!
Pisao sam sve što mi je o tome padalo na pamet... O tome kako sam je upoznao u Istočnoj Njemačkoj za vrijeme njezinog studija, kako smo išli na popodnevne predstave ruskih filmova u kino, vozili se u Trabantu njezinog ujaka, te skupa maštali o bijegu na zapad i Rock and Roll muzici. Pisao sam nadalje o tome kako smo planirali što ćemo biti kada porastemo, te kako se zasigurno nećemo baviti politikom, već nečim čime bi zaista mogli poboljšati svijet, a sve to sam zaokružio u jednom od posljednjih pasusu te moje priče, a u kojemu objašnjavam kako smo, i zašto, prekinuli. Napisao sam - ni sam ne znam odakle mi to - da smo skupa rješavali kviz o tome koji si književni lik, a na koji smo naišli u jednom literalnom časopisu koji je njen rođak prošvercao sa zapada, te kada sam ja ispao Pečorin, ona mi je rekla da emocionalni invalid koji nikad nije zadovoljan s onim što ima, a kada je ona ispala Christiane F. iz "Mi djeca s kolodvora Zoo", ja sam njoj rekao, iako to nisam zaista mislio, da je kurva narkomanska...
"Nakon toga nam nije bilo spasa!", poentirao sam snažno u toj svojoj priči.
Seminar je završio i svi su krenuli u "Kavkaz" na piće, a ja sam još uvijek uzbuđen zbog priče koju pišem, požurio kući kako bih doradio još neke detalje, ispravio pravopisne pogreške i dopisao još nekoliko rečenica o tome kako sam je nakon pada zida ponovno pokušao kontaktirati, ali da mi se nikad više nije javila.
Pisao sam to negdje do pola noći, a onda mi je pod hitno trebao netko da je pročita i da, iako mu se ne svidi, ili ju, štajaznam, ne shvati, sasvim ne bitno, da me umiri i da mi kaže kako je pisanje u redu i da to nije posljednji korak ka mome ludilu, kako je to prokomentirala ona plavokosa kolegica kada sam joj rekao da im se zbog pisanja, poslije seminara neću pridružiti na piću.
---
Prvi potencijalni čitaoc bio je, po prirodi stvari, moj stariji brat, a s kojim sam u to vrijeme još uvijek dijelio krov nad glavom, te koji je moj prijedlog - elegantno odbio!
Bez previše premišljanja, vrlo strogo i odlučno, rekao je da nema teorije i otišao spavati.
"A mogao bi i ti...", rekao je zatvarajući vrata svoje sobe, "moraš se rano ustati da učiš!"
Iako sam znao da je Vlado, kao i uvijek, bio u pravu, od uzbuđenja dugo nisam mogao zaspati, a i slijedeći dan sam se probudio već oko 6 ujutro. Obukao sam se, sjeo u auto i s dovršenom pričom u rukama, odvezao sam se do one plavokose kolegice od jučer, a kod koje sam i inače znao navračati. Nažalost, samo zbog zajedničkog učenja...
Počeo sam joj luđački zvoniti na ulaznima vratima u zgradu, a njezin pospani, ali ipak vrlo senzualni glas preko interfona, pitao je tko je.
"Ja sam!", rekao sam ushićeno, "dovršio sam onu priču od jučer!"
Nastala je sekunda tišine...
"Mogu li doći gore da ti je pročitam?", pitao sam naivno, a ona je rekla kako nije sama, te da radije pričekam dolje i da će ona odmah sići.
"Usput ću prošetati i psa...", rekla je, a ja sam pomislio da ako joj je gore u stanu ona štreberčina sa seminara - ubit ću se! No, ipak, pomislio sam, prije toga ću joj pročitati priču...
Nekoliko minuta kasnije, pojavila se ona na ulaznim vratima. Sva raščupana, bez šminke, u trenirci i s malom životinjicom pod rukom, a koja je više ličila na neki kičasti ukras za trosjed, nego na psa, ali i u takvom opuštenom izdanju, izgledala je apsolutno čarobno.
Uzela je list papira iz moje ruke i počela čitati dok je hodala niz ulicu prema parku za pse, ali njezin cuko, Tajson, imao je drukčiji plan. Zaustavio se kod prvog drveta, nešto malo njuškao i, popiškio se. Ona ga je, zadubljena u moju priču, pokušala povući, ali on je nastavio njuškati i svojim malim šapicama nešto kopati. Činilo se kao da se sprema obaviti i veliku nuždu...
"Ajde!", podviknula je ona i snažno povukla malog Tajsona za sobom, a on, jadničak, nije imao druge nego da odustane od svoje namjere.
Srećom, priča je bila veoma kratka i brzo se čitala, te kad je za nekih dvadesetak metara njegova gazdarica stala, psić se vratio svojoj prvobitnoj nakani i, kraj nekog žbunja, obavio nuždu.
"Priča je sjajna", rekla je ona oduševljeno, "Fantastična!"
Pitala je još i da li imam još jednu kopiju priče ili je ovo jedini primjerak.
"Imam", rekao sam ponosno, a ona mi se je poklonila osmijeh ljepši i od zadarskog zalaska sunca...
Nakon toga se sagnula i, taj papir na kojemu sam napisao priču, iskoristila je kako bi pokupila pseći drek s poda i bacila ga u kantu za smeće.
Upravo tada - u tome magičnom trenutku kada sam uvidio da i od toga može biti neke koristi - shvatio da želim pisati kratke priče!
Sve ostalo je povijest...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....